Jebem ti školu

Pink Floyd, Another Brick in the Wall, 1979.

_______________________________________________
JEBEM TI ŠKOLU Izložba fotografija Antonia Pozojevića

Prizori svima poznati. Ako ih sami nismo stvarali, onda smo svakako vidjeli tuđe. Pronađeni papirići ispod klupe, išarane pozadine stolica učenika ispred, na zidu ili oni inventivniji ispisani bijelom kemijskom na martensicama, skriveni od izravnog pogleda – silne derivacije i integrali, kemijske formule ili pak ključne riječi za ispit iz biologije, ali i ljubavne poruke, dopisivanje s učenicima iz druge smjene i stvaranje „umjetničkih djela“ za vrijeme nekog nezanimljivog predavanja. Ukratko – šalabahteri.
Serija fotografija Antonia Pozojevića pod nazivom „Jebem ti školu“ kroz više značenjskih razina obrađuje pojam „šalabahtera“ – pomagalo kojemu smo svi u nekom trenutku školovanja pribjegli, što iz lijenosti, a što iz nerazumijevanja gradiva. Zabranjeni, no i sveprisutni, izravno predstavljaju subverziju tradicionalnog i institucionalnog okvira sustava obrazovanja. Sadržaj im ukazuje na probleme, memoriranje silnih činjenica bez razumijevanja i konteksta, a isto tako i na osobni stav otpora pojedinca koji se očituje i kroz naslov serije. Opravdan ili neopravdan revolt naspram sistema dovodi do pitanja njegovog funkcioniranja, metodologije koju primjenjuje i sustava ocjenjivanja koji se uglavnom temelji na egzaktnom reproduciranju naučenog, no ne i na poticanju kontekstualizacije i interdisciplinarnosti raznorodnih područja.
No daleko od ovog kulturološkog okvira, postoji i onaj intimni prostor pojedinca, nepoznatog učenika ili učenice s kojim se možemo svi identificirati. Emotivna stanja kroz koja smo prolazili u školskim danima – nervoze prije ispita, dileme o izradi i/li korištenju šalabahtera – dolaze u sjećanje. Ove fotografije svojim kadriranjem, krupnim planovima i detaljima istaknutim vještim kombiniranjem svjetla i sjene, te silne trošne stolice i napuknuti zidovi, prozorska okna i beskrajno išarani stolovi evociraju nešto poznato, a opet sam sadržaj u isto vrijeme izgleda jedinstveno, dočaravajući jedan trenutak u vremenu kada su bili važni osobi koja ih je napisala.
A motivacija? Ova svakako zanimljiva tema omogućuje mnoštvo pogleda i mišljenja, no ostaje razlog njena izbora. Prizori koji svojim toplim nijansama svjetla i ruiniranošću prikazanih predmeta evociraju neku nostalgiju za prošlim vremenom, kada je jedina briga bila dobiti dobru ocjenu i dobro se zabaviti, navodi na pomisao o autoru koji svjesno koristi spomenute mehanizme gotovo romantizirajući školsko doba, njegovu nevinost i otpor autoritetima, ili se nesvjesno ovim radom na svoj način priklanja upravo onome što snima, želeći što duže zadržati taj duh u sebi.

Dunja Nekić