“… i kroz moćno mu i eruptivno slikarstvo u kojem je itekako bilo osmišljenog reda i ukroćene discipline. Intuitivnog promišljanja! Uvijek bijaše Ivo, u tom istom zgusnutom i nabojnom trenu, razbacan i usidren u više točaka, moreplova i slikoplova. Stotinu Ive u jednome!”
Branislav Glumac
NEĆU RAVNALO, HVALA
Ivo Friščić osebujno je ime hrvatskog slikarstva XX. stoljeća. Vrijedan, svestran i uvijek otvoren prema novom i nepoznatom, okarakteriziran kao “slikar nemira i pokreta”, uspostavio je nov odnos prema svijetu i suvremenosti istražujući nove mogućnosti prostora i pokreta.
Opisan kao ljudina hladnog i analitičkog pogleda, ali toplih očiju i stidljivog smiješka, bio je utjelovljenje suprotnosti koje je prenosio na svoja platna: sraz realnosti i imaginacije, organizacije i improvizacije, svrhovitosti i estetike.
“Neću ravnalo, hvala” naziv je izložbe kojom se višestruko interpretira bit stvaralaštva Ive Friščića. Prvobitno, naziv tumači dvojnost autorovog karaktera utemeljenog na egzistencijalnim proturječnostima. Svaki sukob, neočekivani zaokret i promjenu karakterizira konvergentan duhovni doživljaj koji objedinjuje cjelokupni opus u koherentno djelo. Nadalje, naziv izložbe govori o vrlo plodonosnom razdoblju Friščićevog apstraktnog slikarstva geometrijskih obilježja u kojem se autor nije rukovodio očekivanom intelektualnom strogoćom kako bi postigao formalnu čistoću, već je emocijama rekadrirao plohe, boje i linije stvarajući nove prostore bazirane na čistom nagonu, te ispunjene pokretom i energijom.
Izbor djela predstavljenih na ovoj izložbi prikazuje stvaralački put Ive Friščića od vremena prvih ozbiljnijih radova nastalih još tijekom njegovog srednjoškolskog obrazovanja, pa sve do kasnih radova nastalih početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Naglasak je na geometrijskoj fazi stvaralaštva, preciznije na radovima nastalima između 1972. i 1974. godine, dok radovi koji prethode i slijede toj fazi svjedoče o bitnim aspektima Friščićevog stvaralaštva.
“PRELIJEPO” PRAVO SLIKARSTVO
Najraniji rad na izložbi Cvijet iz 1956. godine objedinjuje dva prepoznatljiva elementa Friščićevog opusa: tehniku pastela koju uspješno obnavlja i revitalizira u svom poznatom ciklusu radova Sile prostora, te motiv cvijeća koji je od samih početaka pa sve do kraja umjetničkog djelovanja bio zastupljen u njegovom radu. Upravo motivom cvijeta ova izložba kronološki započinje i završava. Vezanost uz prirodu pronalazimo u počecima umjetnikovog stvaralaštva. U to doba Friščić je stvarao u prizemnom ateljeu obiteljske kuće u Bjelovaru koji je gledao na mali vrt gdje je njegova majka uzgajala cvijeće. Friščić je tu uspomenu ponio sa sobom i kasnije u ciklusu Eco Floreus pretočio u postulat prirode kao temeljnog principa života, a ljepotu samog motiva u vječnu “formu istine”.[1] Zbog motiva cvijeta Friščić je stao u obranu svoje umjetnosti kada su ga zbog ciklusa Hortus conclusus prozivali da je prešao u kič. On je, pak, stoički argumentirao svoje stvaranje riječima “Kao što postoji ”ružno” ali pravo slikarstvo, tako postoji i ovo “prelijepo” pravo slikarstvo.”[2]
PERIOD SAZRIJEVANJA
Ivo Friščić 1958. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, no iste godine, iz materijalnih razloga, napušta akademsko obrazovanje. U slijedeće tri godine, sve do povratka na Akademiju, Friščić oslobođen nametnutih uzusa i tradicionalnih vrijednosti započinje svoj razvoj unutar kojeg 1960. godine nastaje rad U zeleno. Taj rad, likovno i izričajno vrlo blizak djelu U crveno, kojeg Vladimir Maleković opisuje kao djelo prijelaznog stila iz melankoličnog nadrealizma Miljenka Stančića u svijet apstraktne slike, svjedoči o ranoj fazi Friščićevog traženja i isprobavanja različitih stilskih sustava aktualnih izraza.[3]
PORTRETI EMOCIJA
Povratak na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti 1961. godine označio je i njegov povratak poznatim i prokušanim temama, te pripadnost poznatoj tradiciji suvremenog hrvatskog slikarstva koja se više bazirala na uvriježenim likovnim vrijednostima nego što se bila spremna boriti za nešto novo. Već za vrijeme studija dolazi do izražaja Friščićeva ličnost bazirana na oprečnostima. Istovremeno ga privlači simbolizam i naturalizam, no lajtmotiv tijekom studijskog istraživanja raznih stilskih izraza bila je ljudska figura. “Da, ljudski je lik za mene tada predstavljao glavni izraz zbivanja. Figura i prostor, na mojim ranijim slikama, obično su prožeti istim osjećajem… Prostor je nosilac fizičkog zbivanja, a figura psihičkog…”[4] Ljudski lik pojavljivao se i kasnije u Friščićevom opusu, no na samim počecima karakteriziraju ga portreti osoba iz obitelji uz koje je bio emotivno vezan. U ranom periodu nastalo je i nekoliko autoportreta poput crteža Autoportret iz 1961. godine gdje ugljenom gradi lik koji izvire iz tmine nedefiniranog prostora. Bočno osvjetljenje ostavlja jednu stranu lica u mraku, dok se dupliciranjem lica ističe slojevitost autorove biti. Primarni portret karakterizira direktan i intenzivan pogled značajno ublažen kod obrisa u sjeni. Kompozicijski isti, ali vizualno krajnje prigušen sekundarni portret postupno se stapa s pozadinom iz koje izvire, te više asocira na duh persone nego na fizički prisutnu osobu. Slojevitim iskazom psihologijske podloge samoga sebe Ivo Friščić ilustrira suprotnosti vlastitog ustroja objedinjene u odlučnom i jasnom pogledu koji iskazuje namjeru da spoji nespojivo i realizira nezamislivo u svom budućem umjetničkom radu.
KORAK U APSTRAKCIJU
Lica i figure s Friščićevih slika postupno nestaju, a zamjenjuje ih istraživački pristup same materijalnosti površine slike. Dubina prostora ostvarena pastuoznim nanosima boje čini pozadinu čistih geometrijskih formi oblikovanih linijom i jednoličnom plohom na radovima Kompozicija I i Kompozicija II. Ovi mali formati s kraja 50-tih i 60-tih godina XX. stoljeća preteča su prepoznatljivog perioda geometrijske apstrakcije koji će nastupiti tijekom sljedećeg desetljeća. Ljudski lik biva zamijenjen pokretom koji zahvaća čitavu površinu slike, te postaje pravi i jedini sadržaj djela.
URBANA IKONIKA SLIKE
Početkom 70-tih u radovima Ive Friščića pojavljuje se tzv. tehnička imaginacija unutar koje su vidljive ključne promjene u njegovom stvaralačkom radu, prvenstveno u samoj problematici i oblikovnim postupcima. Kao polazište Friščić uzima stroj koji mu je poslužio za izraz pokreta lišenog bioloških i psiholoških preduvjeta.[5] Ne zanima ga stroj kao objekt, već potencijalni procesi koji se vežu uz njega: gibanje, rastvaranje, pokret. Dinamiku ostvaruje sukobljavanjem oblika i kontrastiranjem boja. Stroj oslobođen svih funkcija postaje otvoreni prostor sazdan od mehaničkih i aerodinamičnih oblika koji ulaze u međusobni sukob i pritom stvaraju novo gibanje i novi prostor.[6] Fokus točka svakog rada jest ono mjesto gdje dolazi do najžešćeg sukoba linije, plohe i boje, čime autor realizira vlastitu potrebu za dramatikom i akcijom.[7] Ono ne mora nužno biti u samom središtu slike, dapače, često se upravo na rubovima ili u kutovima platna odvijaju ključna zbivanja koja odvlače pažnju promatrača od središta djela. Uravnotežena dinamična struktura slike temelji se na komplementarnim kontrastima ne nužno boja, već oblika i linija. Pomno osmišljena kompozicija nije rezultat reda i discipline nego oštrog rezanja ploha, linija i volumena, čime se pojačava silovitost i dolazi do naizgled neočekivanog obrata unutar strukture. Ispresijecanjem oblika ostvaruju se planovi i dubina prostora, dok otvorenost kompozicije aludira fragmentiranost urbanističkog prostora “gradske pastorale”. Na Friščićevim djelima snažno je prisutan osjećaj unutarnjeg reda. Sve je krajnje promišljeno, razrađeno, usklađeno i uravnoteženo. Pomnije i dugotrajnije promatranje pojedinog rada oslobađa maštu kod promatrača koji potom unutar slike prepoznaje prometnice i arhitekturu imaginarnog grada, konglomeraciju industrijskih postrojenja ili mehaničke elemente seciranog i uopćenog stroja. Ciklus se sastoji od krajnje suzdržanih minimalističkih radova svedenih na nekoliko linija u snopovima i većih ploha ispunjenih bijelom, crnom ili sivom bojom, preko postepeno razvedenijih struktura dominantno akromatskih boja s minimalnim uplivima primarnih boja kao elementa akcentuiranja pojedinog fragmenta kompozicije, pa sve do krajnje razvedenih formata s mnoštvom boja, oblika i linija koji slijede postulat novodefiniranog reda i ravnoteže unutar likovne kompozicije.
Opus Ive Friščića nemoguće je kategorizirati unutar pojedinih stilskih pravaca. Kako važnost slobodne imaginacije ne dozvoljava svrstavanje naizgled krajnje realističnih radova u područje hiperrealizma ili novog realizma, tako nije moguće kategoriziranje opisanih radova unutar smjernica geometrije i ograničene apstrakcije jer je uvijek, ali apsolutno uvijek, Ivo Friščić održavao doticaj sa stvarnim svijetom. Realnost mu je služila za stvaranje novih vizija. “Ja sam previše zainteresiran za stvarnost, a da bih i likovno i tematski mogao ostati na jednoj stvari…”[8]. Friščić je svoje motive i elemente za sliku uzimao direktno iz prirode, te ih transformirao u novu gradsku pastoralu.[9]
Ivo Friščić uspio je simbole odbojnog, hladnog i krajnje neljudskog suvremenog svijeta transformirati u novu mehaniku, nove urbane i arhitektonske prostore koji naprosto privlače jasnim, zvučnim bojama i intrigantnim prostornim odnosima utjelovljujući njegovu unutarnju snagu, dinamiku i stvaralački nemir.
Izbor iz opusa predstavljen na ovoj izložbi završava radovima Lice i Cvijeće iz 1991. godine koji svjedoče o Friščićevom povratku temama s početka umjetničkog stvaralaštva, no interpretiranim na posve drugačiji način. Lice je ovaj put oličenje čiste emocije, intuitivnih i nesvjesnih impulsa autora, dok Cvijeće pripada ciklusu malih cvjetnih kompozicija kojima se vraća pred kraj života. Riječ je o periodu koji Zdenko Rus naziva “orfejskom reestetizacijom” Friščićeva novijeg slikarstva, u kojem rapsodija boja tumači njegova uzbuđenja, slutnje i unutarnje konflikte.[10]
“JA MOGU BITI SAMO JA”
Friščićev komentar na vijest o smrti Pabla Picassa 1973. godine vrlo je indikativan: “Sada, kada ga nema, ostalo je njegovo vrijeme. Mnogo vremena koje mi je u nizu naslikanih slika objasnilo koliko je potrebno upornog rada i vjere da nam vrijeme ne bi izmaklo, koliko je potrebno različitosti, da bi se na kraju ostalo istim.”[11]
Upravo je ta različitost u cilju ostajanja istim bila zajednička nota Ive Friščića i Pabla Picassa. Friščića danas pamtimo po nastojanju da slikarstvo istovremeno bude sredstvo spoznaje, ali i estetska činjenica. U nizu brojnih izraza i stilskih pravaca u kojima se okušao, među kojima su nadrealizam, simbolizam, ekspresionizam, lirska i geometrijska apstrakcija, nova figuracija, hiperrealizam i dekorativni ornamentalizam, pronalazimo autentičnost Friščićeve interpretacije unutarnje slike kao odraza autonomnog pogleda na svijet. Ive Šimat Banov definirao je njegov rad kao sinonim za jedan vid slikarstva, kojem u hrvatskom i širem prostoru nema niti morfoloških niti sadržajnih analogija.[12]
Cilj ove izložbe je izborom iz plodonosnog stvaralaštva revitalizirati bogatstvo i značaj Ive Friščića, te ukazati pritom na nedovoljno poznate, ali karakterno i izričajno krajnje autentične cikluse ovog slavnog i prerano preminulog hrvatskog umjetnika. Nepravedno zaboravljen i pospremljen u ladice slavne i nagrađivane prošlosti, čudesno samosvojan u svom jedinstvenom slikarskom izrazu, Ivo Friščić je tijekom života beskompromisno etički i estetski branio svoju umjetnost. Sada ta dužnost pripada nama.
Sonja Švec Španjol
[1] Mladenka Šolman: Ivo Friščić – Eco Floreus. Predgovor u katalogu samostalne izložbe, Galerija Forum, Zagreb, 1979., str.3
[2] Zdenko Rus: Ivo Friščić – Cvijeće kao poklon svijetu. Predgovor u katalogu samostalne izložbe, Galerija Narodnog sveučilišta Poreč, Poreč, 1991., str.3
[3] Vladimir Maleković: Ivo Friščić. Monografija, Globus, Zagreb, 1982., str.17
[4] Ibid., str.18
[5] Ibid., str.20
[6] Vladimir Maleković: Ivo Friščić. Monografija, Globus, Zagreb, 1982., str.20
[7] Željko Sabol: Dramatika, akcija, sloboda. Razgovor sa slikarom Ivom Friščićem, Telegram, Zagreb, 10.11.1972., str.11
[8] Vladimir Maleković: Ivo Friščić. Monografija, Globus, Zagreb, 1982., str.22
[9] Mirjana Šigir: Mašine kao inspiracija. Pred neobičnim slikama Ive Friščića na temu »gradske pastorale«, Politika, Beograd, 21.12.1972., str.7
[10] Zdenko Rus: Ivo Friščić – Cvijeće kao poklon svijetu. Predgovor u katalogu samostalne izložbe, Galerija Narodnog sveučilišta Poreč, Poreč, 1991., str.3
[11] Vladimir Maleković: Ivo Friščić. Monografija, Globus, Zagreb, 1982., str.25
[12] Ive Šimat Banov: Ivo Friščić – Hortus Conclusus. Predgovor u katalogu samostalne izložbe, Galerija Gradskog muzeja Bjelovar, 1987., str.7
