‘Još uvijek samo pokušaj’
Ivan Oštarčević
Očima umjetnika
„Riječi me ograničavaju. Želim biti što neposredniji u svojim iskustvima. Prisutan sam u ovom svijetu i nitko me ne može uvjeriti u suprotno. Ne sumnjam u svoje postojanje. Sumnjam u svoja djela, ali sumnja me navodi na iskrene postupke i djelovanje sa što je moguće manje kolateralne štete.‟
Sve što jesmo samo je pokušaj. Drugi su ti koji nam vraćaju informaciju jesmo li stvarno uspjeli u naumu, stvaranju nečeg iskrenog, buntovnog i razumljivog, ali svjesnog svoje smrtnosti. Iako je uporište moje teme u beskonačnim i nedefiniranim prostranstvima svemira, ona „čvrsto stoji na zemlji‟. Ako uopće stoji…
Počinjem razmišljati o apsurdnosti opisivanja ideje djela. Shvatio sam da je previše teoretiziranja i obrazlaganja ideje to što gledatelje odmiče, izolira i osamljuje, a često i tjera usađujući im osjećaj inferiornosti naspram umjetnika-stvaraoca.
Čak i u pokušavanju prikazivanja nečega što ne razumijemo, vežemo se za poznato. Slova su konvencije i jedina jedinstvenost koju podržavaju jedinstvenost je nečije izvorne ideje i rukopisa. Likovno, vizualno izražavanje ostavlja puno veći izbor i to onaj koji se ponekad ne može imenovati. Želja mi je zamijeniti sve velike riječi s prikazom. U toj sferi laž se mnogo lakše prepoznaje. Mnogo se jasnije vidi „tko želi i što‟, nego kada su u pitanju spretno natipkani komplimenti.
Pokušavajući postupati što iskrenije i neposrednije, u svom likovnom izričaju ovaj put odabirem crtež pastelom, omogućavajući si provjeru i/ili potvrdu vještine crtanja i snalaženja u formatu na način da crtam odabrani motiv promatrajući ga s predloška, bez projiciranja na podlogu. Kako je crtaće sredstvo voštana pastela, svi su potezi trajno vidljivi. Nema brisanja.
U crtežu se ne držim identičnih proporcija odabranog motiva predloška, ali mi je važno približiti volumen naboranog i napuhnutog odjela protagonista. „Kadar‟ je zadan formatom papira, ali kompozicija je slobodna, promjenjiva.
Motiv astronauta odabirem jer sugerira distancu, odmak od tradicije, opterećenosti poviješću, odmak od senzornih preopterećenja kojima smo zatrpani. U nekome prošlome vremenu, astronauti su bili pioniri svemirskog doba, a danas su glorificirani mehaničari. U mome prikazu prestaju ih sponzorirati moćnici. Prestaju imati reprezentativne oznake mjesta s kojeg dolaze, ali ostaju istraživači; astronaut nije posrednik i stoga nije zaslužan za obmanu jer svjesno ne sudjeluje u konvencijama svakodnevice. Odabire svemir kao konstantu. On nije ksenofoban jer mu je „drugačije‟ razumljivo.
Za mene astronaut predstavlja alegoriju putnika koji se pomiče iz svog prirodnog okruženja (maternice/kvarta/grada/države/planeta/ili kojevećgod sfere bivanja) i prelazi barijere kako bi mogao pokušati postojati i opstati u novome i neistraženome. On ne nosi kompas, blok ili kameru kako bi mapirao prostor, već upija iskustvo koje će mu pomoći u pronalasku vlastitog puta, na kojem će mu se moći pridružiti samo oni koji dijele isti vakum. Na nepoznatome teritoriju, gdje ne postoje sjever i jug, gore i dolje te ostali polariteti na koje smo priviknuti, ovisimo o pronalasku novog okruženja gdje ćemo moći skinuti kacigu.
Ili se moramo vratiti kući i napuniti spremnik.
Povratnici mogu iznijeti svoja iskustva prisutnim svjedocima, ali oni neuhvatljivi ne-povratnici koji su možda i pronašli vlastiti planet ne mogu, pa kroničari sami interpretiraju svoj put. Kada to čine, preuzimaju ulogu posrednika koji iščitava pojavu koju je teško izraziti verbalno, a primatelje informacija zavaravaju vlastitim deformitetima.
