Krugovi bez šestara
Mia Maraković
14.-30.02.2017.
“Možda u svojim radovima ne promišljam dovoljno o ljepoti jer sam toliko znatiželjna po pitanju ostalih značajki, apstraktnih značajki vremena, težine, ravnoteže, ritma; pada i zamora nasuprot pravičnijih dinamičkih pojmova eventualnog stava… stanje u kojemu nešto može biti. Raste li ili se smanjuje, ide li gore ili dolje, zamata li se ili odmata?” Phyllida Barlow
Nije prvi put da se susrećem s Mijinim radovima i da pišem o njima. Još do prije godinu dana postojala su samo dva kruga koja imamo priliku vidjeti ovdje. Mia je u međuvremenu nastavila svoj niz, no htjela bih naglasiti jednu važnu činjenicu, a to jest da Mia nikako nije «slikar krugova». Taj geometrijski oblik u njenom svijetu se ne pojavljuje kao lajt motiv, već je on samo usputno sredstvo koje ponekad i odvraća pažnju s prave borbe koja se događa na platnu, borbe sa materijalom i samom sobom. Mijini krugovi zbog slojeva boje, struganja i otpadanja iste,djeluju kao nerazmrsiv kaos, kao petlja kojoj ne naziremo ni početak ni kraj… Ta borba nastaje iz pozitivnog humusa slike, iz glave, produkt je zabilješki i razmišljanja. Kao što kaže P. Barlow o svom radu isto bih rekla i za Miu, ona je jednostavno preznatiželjna da bi se zamarala promišljanjem o «lijepom», i upravo iz te znatiželje rađa se ovaj autentičan kaos i na platnu. Dvije su riječi kojima povezujem Mijino stvaralaštvo, to su neposrednost i prisustvo. Do sada je bila riječ samo o Mijinom prisustvu, dok sada kod ružičastog i zlatnog kruga primjećujemo prisustvo prostora u kojem je rad nastao i ljude koji su se tim prostorom kretali u tragovima na platnu. Sve to zajedno dodatno naglašava dimenziju vremena, prolaznosti. U radovima je prisutan interes za formalni jezik jeftinih materijala i produkcije, no ona ironično, nije nimalo jednostavna. Mia slika gotovo megalomanske slike, van vlastitog fizičkog dosega. Upravo kako bi ostavila snažan trag, jaku gestu, ona poteže za industrijskim bojama ne strahujući za budućnost slike već prihvaćajući njeno «starenje» kao proces života slike. Dimenzija nije jedini moćan faktor u njenom radu. Ovdje iznenađuje zlatna boja, boja ultimativnog kiča i gotovo bezobrazno spajanje «božanske» zlatne boje te prljavih otisaka cipela. (Ne)ukus zlatne boje stavljen je bok uz nečije gaženje po platnu/papiru, gotovo da tom gestom i kič odjednom postaje humaniji. Njene slike, njeni krugovi u sebi imaju tendenciju da žive van autorice, rekli bismo krugovi su postali «karakterne osobe» i taj trenutak je trenutak u kojem umjetnik napušta svoj rad i on živi izvan njega. Mijini radovi spajaju nered, apsurd, mogućnost, nesigurnost, iako ona često stvara velike dimenzije, njeni radovi nisu opterećeni grandioznošću, već su oni jedna intimna zabilješka, tek malo veća od stranice jedne bilježnice.
Tanja Škrgatić
