Promocija umjetno stvorenog konstrukta „fatalne žene“ iluzija je, za koju se pitamo, koliko još dugo može opstati u modnoj industriji opsjednutoj mladošću, vitkošću i savršenom kožom. Tim problemom bavi se mlada zagrebačka akademska slikarica Toni Mažuranić, koja istražuje utjecaj medija na suvremenu ženu i prezentaciju univerzalnog modela ženske ljepote na naslovnicama međunarodnih časopisa, primjerice „Cosmopolitana“.
Izložba „Miles and Miles of Perfect Skin“ idejno se i tematski nastavlja na radove ciklusa „Cover[THE]Girl“, kojima autorica potiče promatrače na preispitivanje nametnutih estetskih obrazaca u odnosu na vlastite ideale ljepote i predrasude koje su upisane u vladajuće kulturne kodove. Naziv izložbe nadovezuje se na stihove pjesme „Reasons To Be Beautiful“ američke glazbene skupine „Hole“ jer se, prema autoričinim riječima, zaista „milje“ i „milje“ savršene ženske kože svakodnevno prezentiraju putem medija i pokušavaju uklopiti u nedostižne standarde ljepote. Dr. sc. Maša Grdešić u knjizi „Cosmopolitika“ naglašava kako je „Cosmo“-djevojka „fikcionalna figura, plod mašte Helen Gurley Brown, konstruirana da bi s jedne strane privukla oglašivače časopisu, a s druge pozvala čitateljice da u nju učitaju vlastite snove i želje.“ Umjetnica postavlja pitanje koji su to standardi ljepote koje želimo dostići i do koje smo mjere spremni ići kako bismo ih postigli. Svoje protagonistkinje konstruira kolažnom tehnikom na ogoljenoj bijeloj pozadini, spajajući specifične komponente ženske fizionomije prezentirane u medijima kao idealne i poželjne tjelesne karakteristike suvremene žene.
Slika „Mind the Gap“ (2015.) odaje dojam zavodljive cjeline, dok istovremeno kroz naglašene, disproporcionalne segmente umjetnica direktno preispituje pojam izrezivanja, dekonstrukcije i svojevrsnog rekomponiranja u svrhu dostizanja „savršenstva“ te aktivira trenutak koji ukazuje na plastičnu kirurgiju, ujedno referentnu točku ovog djela. Da takav novonastali „objekt“ istovremeno može biti privlačan i odbojan, kontradikcija je koja fascinira umjetnicu i za koju vjeruje da je prisutna u percepciji ljepote suvremene žene u odnosu na medijski diktirane standarde.
Mažuranić se ne zaustavlja na kritici suvremenog modela ljepote, već je zanima i motiv ženskog tijela u povijesti umjetnosti. Ženski aktovi u ležećem položaju (eng. „Reclining Nude“) slikarska su tema koja golo žensko tijelo stavlja u pasivno ležeći položaj, dok se erotično izlaže pogledima promatrača, upućujući tako na podređenost žene muškarcu i višestoljetno uvjerenje kako su žene bića isključivo osjećaja i instinkta, ali ne i intelekta. Giorgioneova „Usnula Venera“ kao pionir takve vrste prikaza, zatim Tizianova „Urbinska Venera“, Ingresova „Velika Odaliska“ i provokativna Manetova „Olimpija“ ne svjedoče samo o slikarevu pristupu temi, nego su i primjeri idealizacije ženskog tijela u određenom povijesnom trenutku, vidljivi u načinu slikanja površine kože koja je meka, putena i zavodljiva, jednom riječju, nepostojeća. Po uzoru na navedene primjere Mažuranić zamjenjuje frontalni portret, dominantan u ciklusu „Cover[THE]Girl“, novim kompozicijama i kadrovima, postavljajući protagonistkinje u poluležeći ili ležeći položaj.
Isto tako, nazivi radova referiraju se na pojedine primjere iz povijesti umjetnosti, poput „The Girl with the Red Lipstick“ (2014.) ili na slogane iz časopisa „Two Steps to a Perfect Smokey Eye“ (2016.), kako bi autorica i na taj način uputila promatrača u promišljanje o problemima ženskog identiteta.
Krajnje agresivne primjere „poboljšanja“ izgleda poput kirurškog zahvata umjetnica koristi kako bi osvijestila promatrača i njegovu svakodnevnu okruženost sličnom vrstom kolažiranja, i to u obliku fotografija čiji su subjekti „izrezani“ i iznova „sastavljeni“ na sličan, nama nevidljiv način. U teorijskom tekstu „Rodni stereotipi: objetivizacija ženskog lika u medijima“ autorice Lubina i Brkić Klimpak ističu kako mediji pripadaju onoj sferi kapitalizma koja najveći izvor zarade pronalazi u plasiranju informacija vizualnog tipa, stoga ne začuđuje što najčešće ne primjećujemo „intervencije“ na ženskim likovima koje su u televizijskim reklamama, video spotovima i modnim časopisima, poput smanjivanja struka, povećanja veličine očiju ili retuširanja boje kože. Nadalje, dodaju kako su spomenuti fenomeni prenositelji globalnih trendova koji diktiraju proizvodnju i utjelovljenje kulturnih identiteta, pritom se vodeći filozofijom kako je besprijekoran izgled „ulaznica“ u svijet u kojem ćete biti primijećeni. U tom kontekstu, slikarstvo Toni Mažuranić iznimno je važan faktor u daljnjem educiranju šire publike o potrebi poništavanja standardizacije, stereotipizacije i objektivizacije žene u suvremenom društvu.
Petra Šarin i Anja Tomljenović
