„ONI KOJI OPSTAJU“
Mario Romoda

Što znači preživjeti… Svjesnost trenutka, oživljavanje postojećeg životnog stanja nas često potiče da razmislimo što smo,gdje idemo i što bi volili postići. U takvim trenucima najviše razmišljamo što nas okružuje, da li je to dovoljno i proispitujemo svoju sreću.
Priroda sa druge strane oduvijek to zna i gradi svoje svjesne grane posvuda, obnavljajući neprekidni ciklus stvaranja. Priroda je naš najveći tajni stvoritelj kojeg sve menje zanima za našu pripadnost jer je odavno naučila da radimo velike greške. Trenutačno ne želim ulazit u ekološku tematiku već istražiti koliko naša krhkost u onim situacijama kojima ne možemo manipulirati i utjecati nas ostavlja u stanju buđenja životnosti. Što kada ostanemo bez svega, bez stvari, bez ljudi koji nas usrećuju, bez ambicija?
Da li naša svjesnost u t om stanju odražava neku veću snagu za postojećim. Tragedije su odavno privlačile mnoge umjetnike da na svoj osobni i dokumentaristički način zabilježe svoj izraz . Umjetnik je oduvijek znao biti sam i razmišljati o postojećem dok nas svestrani kapitalistički div uvijek tjera na više.
Postali smo opterećeni, ljubomorni i najsretniji kada nahranimo svoju potrošačku zvijer koja sve viže raste te nam uzima one najbitnije dobre stanice koje posjedujemo. Društveni antibiotik smo naučili gutat samo u onim situacijama koje su nama najugodnije, naučili smo biti viši od ostalih hraneći se sa najeftinijim proizvodima estetske ružnoće. I što sad… da li su nam tragedije zaista potrebne da bi obnovili svoju životnu temperaturu. U takvim situacijama jedino što se možemo zapitati da li smo to zbilja zaslužili vrteći svoj ego u bezizlazni vrtlog svemoguće mučnine. Pa opet mediji, danas neprekidno obavljaju svoju najveću dužnost, obavještavaju nas o onom najlošijem, podsječaju nas na naše velike grijehe koje neprekidno ponavljamo te nas istovremeno tješe jer se baš to nama nije dogodilo jer smo neslomljivi, jer imamo posao i voljenu osobu koja nas čeka svaki dan kao programirani robot koji ako pogriješi u najmanjem djelu našeg savršenog života mora patit. Nisu samo mediji ti koji nas tješe, tu je i religija koja je odavno bezobzirno iskoristila dvije ljudske jedinke kao savršeni primjer za okidač da smo grešni i nesavršeni. Pritom nas stavljajući u još veći kavez gdje su stvorena pravila za dobrotu koja iscljeljuje.
Odvajaći se od tog kolektiva postaješ suvremeni rob svom sistemu koji nije ispravan i ne podržava prirodni ciklus razvitka čovječanstva. Jer religija naravno zna što je prirodno,naravno ironiziram. Ono što nas eto opet ironično najviše može osloboditi je gubitak,koji može biti povezan sa materijalnim i emocinalnim. Ljudski faktor ću zanemarit i oslonit se na onaj koji priroda obavlja,neprekidno čisteći svoje nove početke i obnavljajući predivne cikluse ekološkog bogatstva.
U ovoj seriji slika bavim se takvim situacijama.Prirodne katastrofe su događaji na koje možemo utjecati ali opet i ne … U tim trenucima ostajemo sami, svjesni da smo junaci jer preživljavamo a ne zato što nas netko može spasiti. Nisu junaci oni koji nas sa svojim supermoćima poput novca spašavaju od određene tragedije već smo mi junaci koji se borimo u ovom slučaju protiv „prirodnih katastrofa“ kako smo ih nazvali tek tada smo shvatili kako smo zaista mali,krhki i pomalo nebitni. Oslanjajući se poredak zvijezda i bezgraničini svemir još uvijek napredujemo u ovom sistemu pod izlikom da živimo bolje zato što više posjedujemo a ne volimo, da smo jači jer smo iznad nekog a ne ispod, da smo slabi ako plačemo , da smo agresivni ako se borimo, da smo mali ako se osjećamo kao djeca.