STALK ON

Otvorena je samostalna izložbe Martine Miholić ‘Stalk On’. Martinina izložba propituje odnos privatnog i javnog te postavlja pitanje postoji li privatno unutar javnog, bilo u stvarnom ili virtualnom prostoru. Autorica je za potrebu izložbe odlučila ne izložiti vlastite radove već prisvojiti fotografske i video materijale do kojih je došla neuobičajenim načinom.

Odluku o tome jesu li izložene fotografije Martinine ili ne možete donijeti do 31. listopada Galeriji Pikto.

“Prije dvije godine bila sam pozvana raditi projekt u Švicarskoj. Imala sam dosta rani jutarnji let, ne spavala”, priča Martina. “Došla sam da aerodrom i čekala da se otvori izlaz za moj let.  Čitala sam knjigu i obzirom na ne baš prospavanu prethodne večeri u jednom sam trenu počela drijemati.  Probudivši se opazila sam čovjeka koji je sjedio nekoliko klupa dalje a u krilu je držao foto-aparat čiji je objektiv bio usmjeren prema meni. U tom sam se trenutku užasno uznemirila i uzrujala i zaključila kako je fotografirao mene. Pomislila sam zatim, Martina ne budi toliko umišljena i smiješna zašto bi baš tebe fotografirao, no osjećala sam se kao da je to učinio. Nešto  kasnije, sjedila sam na izlazu i tek nekoliko sjedala  dalje sjedio je i on. Nervozno sam tresla nogom, zurila kroz prozor i čula kako mi govori. ‘I’ve been taking  photos of you. Would you like me to delite them?’  Srce mi se užasno uzlupalo, no moja je ruka posezala za novčanikom i grabila vizitku, u tom sam trenu počela izgovarati: ‘ No, but I would like you to send me them’…

Priča je imala nastavak. Dobila sam te fotografije putem maila i na kraju smo pozvali mog aerodromskog stalkera izlagati te fotografije s nama na izložbi/projektu zbog kojeg sam i putovala u Bern. Sada unazad, kada prepričavam taj moment i analiziram što se desilo i zašto sam tako reagirala, iako znam da je bilo potpuno ludo, kažem:  bio je to neki neobičan akt dobivanje sebe nazad sebi, doslovce i figurativno. Kao da sam tom akcijom, kolikogod bila suluda i potencijalno opasna,  uspostavila nazad kontrolu nad sobom i situacijom.

Za potrebe rada Ambitious Toys, kojeg sam izlagala u Galeriji Karas, putem ebaya kupila sam mali rozi rabljeni dječji digitalni foto aparat koji ima opciju snimanja kratkih videa. Tek nakon same izložbe išla sam pregledati i ”skinuti” na kompjuter fotografije koje su posjetitelji fotografirali te shvatila kako prethodni vlasnici nisu pobrisali niz video uradaka svoje djece, njih pedesetak. Prilikom pregledavanja tih uradaka obuzeo me neobičan osjećaj. U gotovo apstraktnom videu, kojim se ne otkriva identitet djeteta, korištenom na izložbi Stalk On, djevojčica snima luster u vlastitoj sobi te izgovara ”This is my video and this is a nice room and this is a princess room that belongs to me…” To moje malo otkriće ali i događaji poput ”curenja” privatnih videa na internetskim portalima navela su me na postavljanje brojna etička pitanja, poput odnosa privatnog i javnog prostora, problem nadzora, stalkanja…, ali i je li bilo moralno objaviti video uradak male nepoznate autorice.”

Martina Miholić diplomirala je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004. godine, a 2011. magistrirala na Central Saint Martins College of Art and Design u Londonu. Od 2006. djeluje unutar umjetničkog kolektiva Projekt 6. Iste godine postaje umjetnička ravnateljica Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije Test! kojeg vodi od 2010. do 2012. godine unutar udruge ULAZ. U kolaboraciji s Veleposlanstvom RH u Londonu provodi projekt ‘Export – Import‘. Sudjelovala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Engleska, Nizozemska, Njemačka, Francuska, Španjolska, BiH, Srbija, Rumunjska…) Od 2015. je voditeljica Galerije PM i Galerije Prsten u HDLU.