Izložba Fotografija Petre Slobodnjak | LADO Electro 2.0. Memorabilum

Izložba Fotografija Petre Slobodnjak | LADO Electro 2.0. Memorabilum

Povodom izlaska albuma LADO Electro 2.0. Memorabilum, u Pikto galeriji su postavljene fotografije autorice Petre Slobodnjak koje krase knjižicu novog nosača zvuka.
Izložba je otvorena za javnost od 20.-27.02.2018.

Singl Ljeljo objavljen početkom veljače, najavio je dvostruki nosač zvuka LADO Electro 2.0. Memorabilum u kojem su savršeno ukomponirane elektronička i tradicijska glazba.
Prvi album LADO Electro objavljen je 2003. godine kada kad je i započela suradnja Ladovog plesača pjevača Borisa Harfmana s već etabliranim glazbenikom Hrvojem Crnićem Boxerom. Za razliku od prvijenca na kojem je naglasak bio na instrumentalima, novi album LADO Electro 2.0. Memorabilum sadržava više vokalnih elemenata. Naime, dio odabranih pjesama su upravo s Ladovog repertoara ili su inspirirane dijelovima nekih koreografija, dok drugi dio čine tradicijski napjevi s kojima se pjevači ranije nisu susretali ali su ih otpjevali na način na način svojstven Ladu.

Izložba Simboli drugih svjetova | Stjepan Vrbanec

Izložba Simboli drugih svjetova | Stjepan Vrbanec

Izložba Simboli drugih svjetova | Stjepan Vrbanec
12.-18.02.2018.

Iz maglovitog i kaotičnog šuma različitih energetskih polja koja prožimaju ljudsko tijelo uronjeno u svakodnevni život, Stjepan Vrbanec oformljuje pročišćen i sažet vizualni vokabular. Sustavi simbola, crteži i zapisi, akvareli i slike dio su vizionarskog narativa o maštovitom svijetu punom fantastičnih bića i arhitekture, nastalog kao posljedica osluškivanja energetskog i duhovnog potencijala kojim je autor okružen te njihovim prevođenjem u materijalizirani oblik kojemu je podloga papir ili platno. Koristi visak kao radiestezijski alat, pri čemu se geometrijska preciznost i matematička točnost u iscrtavanju crteža nerijetko ublažuje i usmjerava u liričnost apstrakcije, što ilustrira i krajnosti autorova opusa. Čvrsta vjera u postojanje bioenergije omogućuje autoru da svoje filozofsko-religijske vizije i saznanja podijeli sa zajednicom.
Izložba predstavlja opus koji je dosad široj javnosti bio nepoznat i nastoji osvijetliti njegov likovni potencijal koji je tijekom godina zapostavljen. Lajtmotive poput kruga, spirala i linija u različitim bojama i formatima autor razvija od devedesetih. Pojavljuju se samostalno u obliku serije zapisa, ali i kao gradivni elementi čitave palete čudesnih bića, hramova i planeta, potičući stvaranje iluzije o prostoru mitološkog i egzotičnog. Detaljno razloženi geometrijski oblici rastaču se i gube, u drugom dijelu opusa, u apstraktnim poljima čistih i vibrantnih boja. Autor koristi olovke, zlatne i srebrne flomastere, pastele i akvarel na crnim ili bijelim podlogama. Možda mu je upravo odsutnost institucionaliziranog obrazovanja omogućila neopterećen pristup crtanju i slikanju, što je rezultiralo radovima koji su u svojoj srži jednostavni i maštoviti.

Anja Tomljenović

Izložba Škola za nebo  | Ivana Ognjanovac

Izložba Škola za nebo | Ivana Ognjanovac

Izložba Škola za nebo
16.-30.01.2018., Galerija Pikto

Motiv dječje igre poznate kao ‘kala’ ili ‘školica’ poistovjetila sam s ‘igranjem života’ u odrasloj dobi. Ambiciozno bacajući kamen na brojevima označena polja, te dosljedno skačući za njim na jednoj klimavoj, ali upornoj nozi, konkuriramo za osvajanje jedanaestog, ne više brojem, nego slovima označenog polja – takozvanog ‘neba’. Igra je to, društvena, konkurentna, puna dvosmislenih pravila, nadmetanja, podmetanja, udruživanja, razvođenja, ponavljanja, uspjeha, neuspjeha, usporedbi i vječite težnje ka blagostanju.
Sami ili u paru, ‘likovi’, odnosno personificirane siluete glava i anatomski crteži muških i ženskih zdjelica, razračunavaju se s društvenim pravilima, pravilima igre (prometni znakovi/oznake smjera), s pojmom vlasništva (ograde, dvorišta), s dominacijom (veličina, debljina, položaj, brojevi), s egzaktnošću kao mjerilom uvjerljivosti (ne/preciznost linija i jezika), s intimom (blizina/udaljenost) i drugim univerzalnim vrijednostima koje čovjek kroz svoj cjelokupan vijek uči razumjeti i uvažavati.

Izvezeni oblici izvučeni su iz čvorišta linija stvorenog precrtavanjem dječjih crteža iz moje bilježnice iz prvog razreda osnovne škole na transparentne folije i preklapanjem s kolažima dijagramskih crteža ljudske anatomije nacrtanih nedavno, u odrasloj dobi. Ovakvim postupkom formalno sam ispreplela dvije, do sada odvojene niti kojima ‘vezem’ svoj opus; fascinaciju dječjom percepcijom i dječjim izričajem te fascinaciju suodnosom/balansiranjem dvaju vrsta inteligencije kojima se služimo u stvaranju svjetskog reda i nereda: inteligencije ‘glave’ ili namjere i inteligencije ‘utrobe’ ili poriva.

Većina radova nastala je 2016. godine, tijekom CreArtovog rezidencijalnog programa u Kristiansandu u Norveškoj. Mentori Mette Stausland (crtež), Robert M. Wood (kiparstvo) i Annemor Sundbo (obrada vune i tapiserija) na razne su me načine podržali u tome da svoj osnovni jezik – crtež, razvijem putem vezenja i crtanja vunom u prstoru, do instalacije u prostoru. Iz instalacije ‘Paradis’, za izložbu u galeriji Pikto izdvojila sam 38 goblena veličine 30x40cm, vezenih crnom vunom na bijelom lanenom platnu . Nazvala sam ih ‘Škola za nebo’.

Ivana Ognjanovac

Izložba Imaginarni prijatelji- Duško Šibl

Izložba Imaginarni prijatelji- Duško Šibl

06.-21.12.2017., Galerija Pikto

Imaginarni prijatelji umjetnika Duška Šibla zadnja je izložba galerije Pikto u 2017. godini.

Duško Šibl svoje “Imaginarne prijatelje” slika akrilom na papiru u formatu 60×40 pritom ostajući u novom ciklusu dosljedan svom prepoznatljivom stilu. Imaginarni prijatelji su zadržali figuralnu ekspresionističku kompoziciju i nastavljaju se na prethodne cikluse senzualno-poetičnih portreta.

Duško Šibl rođen je 1951. godine u Zagrebu.1977. diplomira na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu grupu komparativne književnosti i povijest umjetnosti. U Londonu završava studij slikarstva na Byam Shaw school of art 1982. godine, a 1986. magistrira na glasovitom Royal College of Art. Od 1982. godine izlaže samostalno i sudjeluje na mnogim skupnim izložbama u Hrvatskoj i Europi, a već se nekoliko godina bavi i performansom ( Livrpool, Unity Theatre 2008., Zagreb, Plesni Centar 2009). Živi i radi podjednako u Zagrebu, Londonu i Dubrovniku.

Izložba Remix – Anja Maleć i Slobodan Tomić

Izložba Remix – Anja Maleć i Slobodan Tomić

Anja Maleć i Slobodan Tomić, Remix
15.11.2017.-1.12.2017., Galerija Pikto

Autorice teksta i kustosice izložbe: Anja Tomljenović i Petra Šarin

Kaotični svijet koji nas okružuje pokušavamo si objasniti određenim postupcima poput narativnosti, uvodeći tako u njega red i stabilnost. Nepregledne zbirove informacija sortiramo u kronološke slijedove kako bismo uspostavili kontrolu nad nekim sadržajem. Međutim, što učiniti kada naracija izostane, a elementi narativa postanu naizgled proturječne sekvence? Što kada ostanemo bez priče?
Za početak, oslonimo se na promatranje procesa kao jednakovrijedne kategorije. On je ključna stavka za Anju Maleć i Slobodana Tomića, koji dijele zanimanje za istraživački proces i analitički pristup mediju kojim se bave. Novi mediji i digitalna kultura zajednička su polazišna platforma za autore, no njihovi se interesi odvajaju u dva različita kolosijeka: Maleć istražuje aproprijaciju i pitanje autorskih prava, dok Tomić proučava „pukotine“ i nove prostore na presjecištu fizičkog i virtualnog svijeta. Odnos autentičnog i reprodukcije; originala i kopije (koji na određen način reprezentira relaciju stvarno-digitalno); autorskih prava i kreativne slobode, samo su neka od pitanja koja u svojim istraživanjima otvaraju Maleć i Tomić, stavljajući relativno poznato uporište u naraciji u drugi plan. Njihove ideje remixaju se i nadilaze granice i prostor jednog rada, kao raznovrsni rezultati promišljanja o navedenoj tematici, i objedinjuju se u antinarativnosti, antimimetičnosti i disperziranim ponavljajućim sekvencama sadržaja.

Anja Maleć – Remix Cinema

Radovi Anje Maleć svojevrstan su video komentar na pojavu otvorenih digitalnih arhiva i problematiku koja se veže uz njih, poput The Prelinger Archive koji funkcionira kao otvoren i transparentan sistem koji omogućuje slobodno korištenje i preuzimanje filmskog materijala. Koristeći otvorenu bazu takvog tipa, autorica preuzima digitalizirani materijal, mijenja ga i nadograđuje, pritom istražujući na koji način ima pravo koristiti preuzete elemente, pa i u konačnici, što bi se dogodilo da pomoću njih montira potpuno novi film. Tim postupkom svoje radove uključuje u tzv. Open culture koncept, koji dokida granice između visoke (nedostupne) i popularne (dostupne) umjetnosti, otvarajući pitanja poput aproprijacije te odnosa između originala i njegove (re)interpretacije. Paralelna video instalacija naziva Remix Cinema neprestano se prikazuje na zaslonima različitih veličina, a bazira se na kolažiranju i apstrahiranju preuzetih filmskih zapisa razne tematike. Poništavanjem zvuka i naracije s originalnih crno-bijelih isječaka, autorica u svoj istraživački fokus dovodi proces. Manipulira materijalom, fragmentira ga, te se uz pomoć digitalnih efekata poigrava s vremenskim tijekom, ritmom, dinamikom, pokretom, smjerom i bojom, dajući svojim radovima novi estetski i kritički karakter.
Proces nadogradnje novog sadržaja na već postojeći (tzv. found footage) možemo promatrati kao svojevrsnu digitalnu reciklažu, a on svoje povijesnoumjetničko uporište pronalazi u sličnim postupcima koje su uveli dadaisti i nadrealisti. Takav postupak filozofkinja Hito Steyerl komentira u kontekstu klasne svijesti, naglašavajući kako loša kvaliteta i rezolucija impliciraju svoju depriviranu poziciju izmještenu van fokusa, koja odražava klasnu poziciju, a u odnosu na kanon takva slika ima umanjenu vrijednost. Međutim, ona je značajna na drugoj razini: izostanak kvalitetne rezolucije svjedoči o aproprijaciji i otvara pitanje eventualne veće estetske vrijednosti originala, koja se gubi prilikom prevođenja iz jednog medija u drugi (u ovom slučaju to su digitalizirani filmovi izvorno snimljeni na 16 ili 18 milimetarskim vrpcama). Teoretičar Thomas Elsaesser uz found footage ističe problem lociranja granice između kreativnosti i autorstva (pa time i vlasništva), odnosno postavlja pitanje o dodirnim točkama s originalnim radom kroz proces aproprijacije. Međutim, found footage ne kombinira postojeći materijal, nego ga nadograđuje stvarajući novu koherentnu cjelinu, dajući slikama novi kontekst, koji pak proizvodi nove veze i setove asocijacija subverzivnog potencijala.

Slobodan Tomić – Stolice i Perforacije

Radovi Slobodana Tomića ostvaruju se na razmeđu realnog i virtualnog, odnosno site-specific instalacije i 3D animacije, izazivajući efekt supostojanja zajedničkog prostora u kojemu ti svjetovi gotovo ravnopravno koegzistiraju. Rad Stolice propituje njihove granice i u prostoru se manifestira kroz plošnu formu grafike otisnute na prozirnome materijalu, u koji se simbolično ulijeva projekcija 3D animacije, te prodirući kroza nj, aktivira novo perceptivno polje. Taktilni element sadržan je u mobilima koji promatrača svjesno zadržavaju u fizičkom prostoru, pri čemu je u fokusu autorova interesa istraživanje mogućnosti oprostorenja grafike i zaokruživanje rada u susretu dvaju naizgled nespojivih svjetova. No istodobno, stilizacijom određenih segmenata i karikaturalnošću, autor radi ironijski odmak od vlastitog istraživanja. Drugi rad Perforacije sastoji se od animirane serije morfološki različitih segmenata koji zajedno tvore distopijski prostor. Industrijskim pejzažima i kolažiranim prostorima s elementima poznatih arhitektonskih rješenja kreću se obezličene androidne figure. Strogo geometrizirane sekvence kombiniraju se i miješaju u nove hibridne cjeline, a glazba dodatno podcrtava ponavljanje i serijalnost. Kako vrijeme odmiče, animacija se pretače u sve kompleksniju antinarativnu mrežu i zadobija više komponenata, među kojima su neke prepoznatljive (poput zvukova iz svakodnevnog gradskog života), da bi se na kraju ponovno dekonstruirala i disperzirala u veliku nedefiniranu masu. Tim činom ponovno smo i nepovratno uvučeni u proces kao temelj ovog umjetničkog promišljanja.

Autorice teksta: Anja Tomljenović i Petra Šarin

Preporučena literatura za one koji žele znati više
• John Berger, Ways of seeing, London; Harmondsworth: British Broadcasting Corporation; Penguin Books, 1972. (Poglavlje 1, str. 7.-34.)
• Hito Steyerl, In Defense of the Poor Image, e-flux journal #10, 2009.
• Thomas Elsaesser, The Ethics of Appropriation: Found Footage Between Archive and Internet, Recycled Cinema Symposium DOKU.ARTS, 2014.