Organ vida – 1%: Privilegija u doba globalne nejednakosti

by Pikto | Sep 11, 2016 | Izložbe

Galerija Pikto ugošćuje izložbu 1%: Privilegija u doba globalne nejednakosti koja se održava u sklopu festivala fotografije Organa vida.

Grupna izložba 1%: Privilegija u doba globalne nejednakosti putujuća je izložba koja istražuje temu ekonomske nejednakosti. Kustos izložbe jest Myles Little (urednik fotografija u časopisu Time, New York), a izložba je zamišljena kao odgovor na rastući jaz između bogatih i siromašnih u svijetu. Te, sve veće kontradikcije vizualizirane su suvremenom dokumentarnom fotografijom brojnih slavnih fotografa. Fotografije, koje podsjećaju na privatne kolekcije fotografija mecena umjetnosti, prikazuju naslovnu temu na različite načine. Potiču na raspravu o sljedećem svjetskom fenomenu: najbogatijih 1% svjetske populacije posjeduje gotovo polovicu ukupnog svjetskog bogatstva.

Autori koji izlažu

Andrew Moore, Anna Skladmann, Ben Quinton, Christopher Anderson, Daniel Shea, David Chancellor, David Leventi, Eirini Vourloumis, Gabriele Galimberti, Paolo Woods, Greg Girard, Guillaume Bonn, Guillaume Herbaut, Jesse Chehak, Jörg Brüggemann, Juliana Sohn, Kevin Cooley, Michael Light, Mike Osborne, Nina Berman, Peter Bialobrzeski, Shane Lavalette, Zed Nelson

Kustos: Myles Little

Fotografija: Kuhar iz obližnje luksuzne kolibe čeka da se gosti vrate s izleta balonom na vrući zrak, da im posluži šampanjac, usred nacionalnog rezervata Maasai Mara u Keniji. 2012 Guillaume Bonn–INSTITUTE.

Otvorenje: Izložba neće imati službeno otvorenje.

Trajanje: 14. – 23. rujna 2016.

Radno vrijeme: pon – pet, 10 – 18 h; sub, 10 – 13 h

Ciklus ‘Samo jednom prvi put’ – Izložba UTOPIJA distopijske realnosti

by Pikto | Sep 7, 2016 | Izložbe

Ciklus ‘Samo jednom prvi put’ –  Izložba UTOPIJA distopijske realnosti

U sklopu cilklusa ‘Samo jednom prvi put’ već drugu godinu zaredom mladim kustosima pružamo priliku da osmisle i postave svoju prvu izložbu. Ove smo godine odabrali dva projekta koja predstavljamo u rujnu, a sufinancirani su sredstvima Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

Prvi projekt u ciklusu Samo jednom prvi put je UTOPIJA distopijske realnosti, koncept kustosice Petre Jalšovec koja je za izložbu odabrala pripadnike mlađe generacije hrvatskih figurativnih umjetnika – Renea Bachracha Krištofića, Radovana Kunića i Igora Taritaša. Izložbu otvaramo predavanjem na temu „Utopija na ‘kraju povijesti’“ koje će održati dr.sc. Ivan Cerovac.

Predgovor: Petra Jalšovec

Kada bi državom vladali filozofi ili ukoliko bi njeni vladari postali filozofima, kao što je to Platon svojedobno smatrao nužnim za blagostanje države, njeni bi temelji zasigurno počivali na moralnijem i pravednijem društvu, a kada je jedan filozof svoju viziju o takvom društvu utjelovio u djelo, ono je postalo jedno od najrevolucionarnijih i najutjecajnijih literarnih djela svoga doba, čije su idejne postavke i misaone konstelacije aktualne sve do danas. Riječ je dakako o filozofu, književniku i humanistu Thomasu Moreu i njegovom djelu Utopija, izdanom 1516. godine, prije točno 500 godina. Utopija je nastala u humanističko ideološkom duhu renesansne Engleske, u vremenu kada ponovno počinje oživljavati antički svijet ideja, a pritom i utopija kao koncepcija dobrog žvota postaje primamljiva. Rasprava o utopijskom uređenju u formi dijaloga (po uzoru na Platona), postavljenja je u razdoblju interesa za otkrića i putovanja Novog svijeta.

Utopija se direktno nadovezuje na Platonovu Republiku (unatoč razmaku od gotovo dvije tisuće godina), kao jedno od kapitalnih djela političke filozofije, koje je (kronološki) nakon Republike razmotrilo primjenu radikalne političke reforme. Pokušaji aktualizacije istog su osobito obilježili prošlo stoljeće, pri čemu je tzv. politički utopizam, iako živo prisutan u domeni suvremene političke filozofije, ostao na razini teorijskog proučavanja. Režim se u Utopiji temelji na pretpostavci da se sreća sastoji u pronalasku i ispunjenju zadovoljstva svakog građana, čime se izravno izlaže opasnosti zapadanja u politički hedonizam, što je ujedno i glavna zamjerka njenoj implementaciji u političkom sistemu. Svojom vizijom boljeg života, Utopija je postala pradigmatskim primjerom ideje idealnog društva.

Otok Utopija, ime je dobio po vojskovođi Utopu koji je osvojivši to područje naredio da se prokopa kanal i da se na tom mjestu zemlja okruži morem, dok sam pojam „utopija“ dolazi iz grčkog jezika i obilježava krajnje elastičan, iako dvoznačan koncept – s jedne strane podrazumijeva idealno, „sretno mjesto“, a s druge strane pak – nepostojeće mjesto. Obeshrabreni spoznajom o utopiji kao nepostojećem mjestu, odnosno nemogućnosti primjene utopijskih ideja u praksi, sam koncept utopije često transponira u anticipaciju distopijske suvremene realnosti. No, upravo je nedostižna potraga za utopijom kao idealnim mjestom, kao simbolom ostvarenja nedostižnog i nadilaženjem granica dostižnog, bila inspiracija svim vidovima umjetničkog izričaja. Tematika utopije problematizirana je naročito u književnosti, unutar historijskih narativa kao nostalgična projekcija prošlosti i udaljenih krajeva, te unutar fikcijske literature kao fantazija i projekcija vizije budućnosti, gdje se utopija prema mišljenju američkog povjesničara Russella Jacobya pojavljuje kao naša potreba, odnosno pojava imanentna našoj imaginaciji. Osim u književnim narativima, utopija je bila inspirativna i za područje arhitekture, dizajna i urbanog krajolika, gdje se utopijske ideje koriste vizualom slikom, najčešće za predočavanje jukstapozicije dvaju subverzivnih koncepata utopija-distopija. Samo neke od primjera ‘sretnog društva’ tako pronalazimo u djelu Država sunca Thomasa Campanelle i Sretan grad Frane Petrića, dok su najpoznatije distopijske tematike Vrli novi svijet Aldousa Huxleya i 1984. Georgea Orwella.

U prostoru Pikto galerije, na izložbi Utopija distopijske realnosti, sudjelovati će pripadnici mlađe generacije hrvatskih figurativnih umjetnika – Rene Bachrach Krištofić, Radovan Kunić i Igor Taritaš, te svojim kreativnim idejama i angažmanom, unutar apsolutne slobode umjetničkog stvaranja, realizirati vlastito viđenje tematike utopije u okviru ciklusa Samo jednom prvi put. Galerija u tom smislu postaje platforma za likovno interpretiranje tematskog okvira utopija-distopija, generiranje novih spoznaja i problematiziranje utopije kao (nepostojećeg) mjesta. U vremenu nestabilne ekonomske situacije, političke korupcije i oportunizma, lažnog morala i obrnutih vrijednosti, pojam utopijskog društva kao predmeta kritičkog promišljanja i katalizatora promjena, ponovno se ističe kao relevantan diskurs o kojem bi umjetnici (kroz svoja djela) trebali progovarati. Cilj ovog projekta je izlaganje izložbe koja će problematizirati potragu za jedinstvenim mjestom, oazom umjetnosti u kojem će promatrač, kao centralni subjekt muzejskog iskustva i aktivni sudionik, dobiti iskustvo koje će posljedično poticati na angažman za promjenom u društvu.

Kao što je istaknuto ranije, ekstenzija koncepta utopije kao dobrog života proširila se sa teorijskog pročavanja prezentiranog u literarnim djelima, na brojne aspekte praktičnog, umjetničkog djelovanja, čiji je krajnji cilj utjecaj na društvo, generiranjem promjena koje će utjecati na kvalitetu života. Umjetnik Rene Bachrach Krištofić u svom je ciklusu radova Protest utopije potaknuo temu dijalektičkog međuodnosa pojedinca i društva, koji uvelike utječe na sistem. Pojedinac i društvo u tom smislu čine naizgled zaseban svijet, od svijeta kojeg čini trijada pojedinac-društvo-sistem, koja koegzistira kao holistička cjelina dvaju suprotstavljenih svjetova. U svojom ciklusu crteža i slika u tehnici akrila Rene istodobno propituje i angažiranosti i inertnosti pojedinca u situacijama u kojima je on u mogućnosti dati vlastiti doprinos reagiranjem protiv takvog oronulog sistema – na prosvjedima. Upravo je prosvjed protiv Vlade RH 2011. godine potaknuo Renea na promišljanja o nepostojanju kritične mase u takvim situacijama, kao i medijima koji svojim manipulativnim odabirom prezentiranog sadržaja cijelu situaciju pogoršavaju, dok u takvim situacijama najčešće ispaštaju marginalizirane skupine (poput radnici Diokija, Riza, LGBT populacija). Pronicljivo pitanje koje se pritom postavlja izravno se tiče utopije – može li pojedinac egzistirati u vlastitom utopističkom svijetu, bez alijenacije i izolacije, ili samo ukoliko se bori protiv sistema, čiji je imanentan dio? Nemogućnost borbe sa sistemom rezultirala je osnivanjem utopijskih komuna, koje su se naposlijetku pokazale neodrživima. Mnogo je primjera takvih komuna koje su svoj revolt vladajućem mainstreamu izražavale osnivanjem komuna u kojima su prihvatile alternativni način života, dijelili sredstva za život, kućanske obaveze i životne svjetonazore. Liverpoolska komuna 70-ih, te radikalniji primjer koji je proizašao iz kontrakuture 60-ih – Black Bear Ranch u Californiji, samo su neke su od komuna koje su bile inspiracija Reneovom ciklusu utopijskog planiranja.

Utopija kao odnos među dvama suprotstavljenim svjetovima, unutarnjem i vanjskom, nestvarnom i zbiljskom, prema uvriježenom američkom humanističkom znanstveniku i piscu Lewisu Mumfordu predstavlja dvije disjunktivne krajnosti – bijeg ili rekonstrukciju, te kako Mumford ističe u svojoj knjizi Povijest Utopija „prve ostavljaju vanjski svijet kakav jest; druge ga nastoje prilagoditi“. Sivo područje prelaska između te dvije zone provlači se kao tanka nit u radovima Radovana Kunića, u ciklusu naziva Vrijeme prelaska. Riječ je o radovima koje su nastali u određenom vremenskom trenutku u kojem su se za umjetnika činile kao razborit odabir, no naposlijetku se nisu uklopile u prethodno zamišljeni koncept, stoga su ostale u nedefiniranoj kategorizaciji, u neodređenom vremenskom kontinuumu, čekajući rješenje kojim će izaći na svjetlo dana i dobiti zasluženo mjesto na pijedestalu valorizacije novih mladih nada hrvatske umjetnost. Povlačenjem analogije može se uočiti da su Radovanova djela Mjesto prelaska, U nastojanju, Slika koja se ne javlja, svojim naslovom i sadržajem, konotacija teorijskih postavki utopije koje su u svojoj realizaciji bile neprimjenjive ili dugoročno neodržive, te su time svoje idealno ‘utopijsko’ mjesto pronašle u Galeriji Pikto.

Kako bi se ogradio od potencijalnih kritika, Thomas More Utopiju zaključuje mišlju da i drugim državama želi uspostavu političkog i društvenog uređenja sličnog onome u Utopiji, iako je i sam svjestan apsurdnosti mnogih postavki na kojima Utopija počiva. U globalu, svako je utopijsko djelo sadržajno različito i prikazano iz perspektive miljea svog autora, no teorijske postavke mnogih utopija su u svojoj srži identične – proizlaze iz nezadovoljstva postojećim stanjem i predlažu ideju za koju se prvotno vjerovalo da će donijeti prosperitet, a naposlijetku se pokazala neostvarivom. Umjetnička djela proizašla iz zaokupljenosti problemima svakodnevnog života, dekadentnog društva i njegove moralne stagnacije na slikama Igora Tartaša, rezultirala su prikazima surealnog, metafizičkog prostora u kojem se ogleda prizvuk ambivalentnog karaktera utopije. Problematika utopije kao mjesta koje stvara privid, iluziju ideje idealnog društva, kao i neizvjesnost odlaska na put koji će dovesti do takvog društvenog uređenja, na ovim je platnima uprizorena u punom jeku. Teret odluke prihvaćanja odlaska na takvo neizvjesno mjesto, na Igorovim platnima potenciran je impostiranjem samo rijetkih pojedinaca koji se na njima nađu, dok gotovo uvijek prizoru prisustvuje misteriozna crna mačka, kao natruha nesretnog ishoda do kojeg će odlazak na mjesto utopije dovesti.

Neki studenti ALU #2

by Pikto | Jul 5, 2016 | Izložbe

Već drugu godinu za redom Galerija PIKTO organizira izložbu studenata zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti ‘Neki studenti ALU’ kako bi se studentima pružila prilika da osim izlaganja na tradicionalnoj Cash&Carry izložbi na Jabukovcu, te završnoj izložbi ALU, svoj rad predstave i izvan klasa Akademije u neovisnom galerijskom prostoru. Svake godine izbornik odabire desetak studenata u pravilu prve i druge godine diplomskog studija koji se potom na izložbi predstavljaju svojim aktualnim radovima. Nepretencioznim naslovom Neki studenti ALU izbjegnute su kvalitativne konotacije “najboljih”, “najistaknutijih” i “najtalentiranijih” studenata, te je izbor prepušten stručnom oku samog izbornika.
Tea Jurišić, Antonio Kutleša, Mia Maraković, Vida Meić, Martina Nikoljačić, Tea Pranjić, Domagoj Rogina, Mirna Savić, Vlatko Šagud, Ivana Tkalčić, Šimun Tolić i Andrej Tomić ovogodišnji su studenti čiji će radovi biti predstavljeni u Galeriji PIKTO. Cilj izložbe je prikazati raznolikost i aktualnost promišljanja studenata zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti kroz različite medije.
Slikarstvo je zastupljeno radovima koji se kreću od figuracije klasičnog motiva pejzaža kroz ekspresivnu interpretaciju šumovitih krajolika inspiriranih Waldingerovim opusom u radu Bilje Andreja Tomića, preko kolorističkog prikaza interijera u radu Stubište Šimuna Tolića, pa sve do promišljanja o materiji slike, ritmu i odnosu boja kroz mikro prikaz pejzaža dovedenog do apstrakcije u radu Domagoja Rogine. Zadržavajući se na granici apstrakcije Mia Maraković koncept života tumači u polju slike uzimajući ping-pong lopticu kao jednostavnu metaforu intrigantne putanje čovjekovog života.
Promišljanja i istraživanja u području grafike možemo pratiti kroz rad Vide Meić koja fokus stavlja na sam proces i tijek izrade otiska prilikom kojeg često dolazi do modifikacije početne ideje uz upliv emocija, razrade koncepta i promišljanja, ali i slučajnosti koja je neminovno prisutna u trenutku izrade krajnjeg otiska. Antonio Kutleša odlazi korak dalje u gradnji motiva, te u bakropisu oblikuje ljudsko lice motivom oka stavljajući promatrača u dilemu hoće li prvo primijetiti lice ili nakupinu očiju koja ga definira. Tea Pranjić fragmentira odabrani motiv prilikom čega suze viđene pod mikroskopom u otiscima kružnih formi stvaraju svjetove uhvaćenih emocija. U tehnici laviranog tuša Tea Jurišić motiv dječje igre, uz kojeg obično vežemo nevinost dječjeg pogleda na svijet, posebice kroz iskreno i doslovno poimanje svoje okoline, transformira u simbole aktualne svjetske problematike poput nestajanja humanosti, neutažive pohlepe za pozicijama moći, te neobjašnjive agresije terorizma i ratovanja u XXI. stoljeću.
Nastavak angažiranog propitkivanja globalne svijesti kroz primjer pojedinca kao simbola uopćenog stanja vidljivo je u radu Vlatka Šaguda. On kroz već pomalo zaboravljenu tehniku keramike gradi kalup, odnosno ljušturu ljudske glave, lišene onog ključnog: svoje unutrašnjosti koja je nositelj misli, osjećaja, osobnosti i svega što čovjeka čini svjesnim bićem, te očiju kao uvriježene metafore ogledala duše. Nedostatak materije, tj. ličnosti, autor nastoji nadomjestiti gusto protkanim nitima gdje svaka nit simbolizira pomak prema obnovi rascjepkane ličnosti. Odmak od preokupacije čovjekom pronalazimo u klasičnom motivu konja – simbola snage, slobode i plemenitosti. Koristeći žicu, sadru i kudjelju Mirna Savić oblikuje konje u pokretu čija tekstura odaje dojam nemirnog i nepredvidljivog karaktera životinje prožete vjetrom i snagom galopa. Rad Martine Nikoljačić uvodi nas u svijet geometrijskih formi raznolikih poliedara. Svaki za sebe, pravilno oblikovan uglađenim stranicama mnogokuta, obogaćen je teksturom i materijom toplog karakternog drveta trešnje čije organske linije godova i tonske izmjene kolorita omekšavaju krutost geometrijske forme, te pritom simboliziraju osnovne elemente: vatru, zemlju, zrak i vodu. Peti i dimenzijama najveći segment u funkciji objedinjujućeg, ali ne i autoritativnog elementa, simbolizira svemir.
Predstavljanje ovogodišnjih autora završavamo radom Ivane Tkalčić koji kontekstualno objedinjuje ranije navedena promišljanja o problematici današnjice. Izloženi radovi iz ciklusa Nepročitane knjige rezultat su transformativnog procesa odbačenih knjiga koje su usitnjavanjem i objedinjavanjem u formate velikih dimenzija izgubile svoj prvobitni smisao i poruku prenesenu putem tiskane riječi, ali su paralelno formirale novo značenje prožimanjem različitih intelektualnih, vjerskih, političkih, simboličkih i povijesnih činjenica, mišljenja i percepcija svijeta. Polivalentnošću rada u kontekstu višestrukih mogućnosti njegove prezentacije – obješenih poput klasičnih slika na zid ili slobodno visećih objekata u prostoru – kao i višestrukih mogućnosti percepcije i iščitavanja rada, iskazan je puls današnjeg vremena. Vremena u kojem je vrlo teško definirati što je znanje, koje su prave vrijednosti i, u krajnju ruku, tko smo i što smo i da li smo ono što želimo biti ili težimo postati?!

Sonja Švec Španjol

Ivo Friščić – Neću ravnalo, hvala

by Pikto | Jun 21, 2016 | Izložbe

“… i kroz moćno mu i eruptivno slikarstvo u kojem je itekako bilo osmišljenog reda i ukroćene discipline. Intuitivnog promišljanja! Uvijek bijaše Ivo, u tom istom zgusnutom i nabojnom trenu, razbacan i usidren u više točaka, moreplova i slikoplova. Stotinu Ive u jednome!”

                                                                                               Branislav Glumac

NEĆU RAVNALO, HVALA

Ivo Friščić osebujno je ime hrvatskog slikarstva XX. stoljeća. Vrijedan, svestran i uvijek otvoren prema novom i nepoznatom, okarakteriziran kao “slikar nemira i pokreta”, uspostavio je nov odnos prema svijetu i suvremenosti istražujući nove mogućnosti prostora i pokreta.

Opisan kao ljudina hladnog i analitičkog pogleda, ali toplih očiju i stidljivog smiješka, bio je utjelovljenje suprotnosti koje je prenosio na svoja platna: sraz realnosti i imaginacije, organizacije i improvizacije, svrhovitosti i estetike.

“Neću ravnalo, hvala” naziv je izložbe kojom se višestruko interpretira bit stvaralaštva Ive Friščića. Prvobitno, naziv tumači dvojnost autorovog karaktera utemeljenog na egzistencijalnim proturječnostima. Svaki sukob, neočekivani zaokret i promjenu karakterizira konvergentan duhovni doživljaj koji objedinjuje cjelokupni opus u koherentno djelo. Nadalje, naziv izložbe govori o vrlo plodonosnom razdoblju Friščićevog apstraktnog slikarstva geometrijskih obilježja u kojem se autor nije rukovodio očekivanom intelektualnom strogoćom kako bi postigao formalnu čistoću, već je emocijama rekadrirao plohe, boje i linije stvarajući nove prostore bazirane na čistom nagonu, te ispunjene pokretom i energijom.

Izbor djela predstavljenih na ovoj izložbi prikazuje stvaralački put Ive Friščića od vremena prvih ozbiljnijih radova nastalih još tijekom njegovog srednjoškolskog obrazovanja, pa sve do kasnih radova nastalih početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Naglasak je na geometrijskoj fazi stvaralaštva, preciznije na radovima nastalima između 1972. i 1974. godine, dok radovi koji prethode i slijede toj fazi svjedoče o bitnim aspektima Friščićevog stvaralaštva.

“PRELIJEPO” PRAVO SLIKARSTVO

Najraniji rad na izložbi Cvijet iz 1956. godine objedinjuje dva prepoznatljiva elementa Friščićevog opusa: tehniku pastela koju uspješno obnavlja i revitalizira u svom poznatom ciklusu radova Sile prostora, te motiv cvijeća koji je od samih početaka pa sve do kraja umjetničkog djelovanja bio zastupljen u njegovom radu. Upravo motivom cvijeta ova izložba kronološki započinje i završava. Vezanost uz prirodu pronalazimo u počecima umjetnikovog stvaralaštva. U to doba Friščić je stvarao u prizemnom ateljeu obiteljske kuće u Bjelovaru koji je gledao na mali vrt gdje je njegova majka uzgajala cvijeće. Friščić je tu uspomenu ponio sa sobom i kasnije u ciklusu Eco Floreus pretočio u postulat prirode kao temeljnog principa života, a ljepotu samog motiva u vječnu “formu istine”.[1] Zbog motiva cvijeta Friščić je stao u obranu svoje umjetnosti kada su ga zbog ciklusa Hortus conclusus prozivali da je prešao u kič. On je, pak, stoički argumentirao svoje stvaranje riječima “Kao što postoji ”ružno” ali pravo slikarstvo, tako postoji i ovo “prelijepo” pravo slikarstvo.”[2]

PERIOD SAZRIJEVANJA

Ivo Friščić 1958. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, no iste godine, iz materijalnih razloga, napušta akademsko obrazovanje. U slijedeće tri godine, sve do povratka na Akademiju, Friščić oslobođen nametnutih uzusa i tradicionalnih vrijednosti započinje svoj razvoj unutar kojeg 1960. godine nastaje rad U zeleno. Taj rad, likovno i izričajno vrlo blizak djelu U crveno, kojeg Vladimir Maleković opisuje kao djelo prijelaznog stila iz melankoličnog nadrealizma Miljenka Stančića u svijet apstraktne slike, svjedoči o ranoj fazi Friščićevog traženja i isprobavanja različitih stilskih sustava aktualnih izraza.[3]

PORTRETI EMOCIJA

Povratak na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti 1961. godine označio je i njegov povratak poznatim i prokušanim temama, te pripadnost poznatoj tradiciji suvremenog hrvatskog slikarstva koja se više bazirala na uvriježenim likovnim vrijednostima nego što se bila spremna boriti za nešto novo. Već za vrijeme studija dolazi do izražaja Friščićeva ličnost bazirana na oprečnostima. Istovremeno ga privlači simbolizam i naturalizam, no lajtmotiv tijekom studijskog istraživanja raznih stilskih izraza bila je ljudska figura. “Da, ljudski je lik za mene tada predstavljao glavni izraz zbivanja. Figura i prostor, na mojim ranijim slikama, obično su prožeti istim osjećajem… Prostor je nosilac fizičkog zbivanja, a figura psihičkog…”[4] Ljudski lik pojavljivao se i kasnije u Friščićevom opusu, no na samim počecima karakteriziraju ga portreti osoba iz obitelji uz koje je bio emotivno vezan. U ranom periodu nastalo je i nekoliko autoportreta poput crteža Autoportret iz 1961. godine gdje ugljenom gradi lik koji izvire iz tmine nedefiniranog prostora. Bočno osvjetljenje ostavlja jednu stranu lica u mraku, dok se dupliciranjem lica ističe slojevitost autorove biti. Primarni portret karakterizira direktan i intenzivan pogled značajno ublažen kod obrisa u sjeni. Kompozicijski isti, ali vizualno krajnje prigušen sekundarni portret postupno se stapa s pozadinom iz koje izvire, te više asocira na duh persone nego na fizički prisutnu osobu. Slojevitim iskazom psihologijske podloge samoga sebe Ivo Friščić ilustrira suprotnosti vlastitog ustroja objedinjene u odlučnom i jasnom pogledu koji iskazuje namjeru da spoji nespojivo i realizira nezamislivo u svom budućem umjetničkom radu.

KORAK U APSTRAKCIJU

Lica i figure s Friščićevih slika postupno nestaju, a zamjenjuje ih istraživački pristup same materijalnosti površine slike. Dubina prostora ostvarena pastuoznim nanosima boje čini pozadinu čistih geometrijskih formi oblikovanih linijom i jednoličnom plohom na radovima Kompozicija I i Kompozicija II. Ovi mali formati s kraja 50-tih i 60-tih godina XX. stoljeća preteča su prepoznatljivog perioda geometrijske apstrakcije koji će nastupiti tijekom sljedećeg desetljeća. Ljudski lik biva zamijenjen pokretom koji zahvaća čitavu površinu slike, te postaje pravi i jedini sadržaj djela.

URBANA IKONIKA SLIKE

Početkom 70-tih u radovima Ive Friščića pojavljuje se tzv. tehnička imaginacija unutar koje su vidljive ključne promjene u njegovom stvaralačkom radu, prvenstveno u samoj problematici i oblikovnim postupcima. Kao polazište Friščić uzima stroj koji mu je poslužio za izraz pokreta lišenog bioloških i psiholoških preduvjeta.[5] Ne zanima ga stroj kao objekt, već potencijalni procesi koji se vežu uz njega: gibanje, rastvaranje, pokret. Dinamiku ostvaruje sukobljavanjem oblika i kontrastiranjem boja. Stroj oslobođen svih funkcija postaje otvoreni prostor sazdan od mehaničkih i aerodinamičnih oblika koji ulaze u međusobni sukob i pritom stvaraju novo gibanje i novi prostor.[6] Fokus točka svakog rada jest ono mjesto gdje dolazi do najžešćeg sukoba linije, plohe i boje, čime autor realizira vlastitu potrebu za dramatikom i akcijom.[7] Ono ne mora nužno biti u samom središtu slike, dapače, često se upravo na rubovima ili u kutovima platna odvijaju ključna zbivanja koja odvlače pažnju promatrača od središta djela. Uravnotežena dinamična struktura slike temelji se na komplementarnim kontrastima ne nužno boja, već oblika i linija. Pomno osmišljena kompozicija nije rezultat reda i discipline nego oštrog rezanja ploha, linija i volumena, čime se pojačava silovitost i dolazi do naizgled neočekivanog obrata unutar strukture. Ispresijecanjem oblika ostvaruju se planovi i dubina prostora, dok otvorenost kompozicije aludira fragmentiranost urbanističkog prostora “gradske pastorale”. Na Friščićevim djelima snažno je prisutan osjećaj unutarnjeg reda. Sve je krajnje promišljeno, razrađeno, usklađeno i uravnoteženo. Pomnije i dugotrajnije promatranje pojedinog rada oslobađa maštu kod promatrača koji potom unutar slike prepoznaje prometnice i arhitekturu imaginarnog grada, konglomeraciju industrijskih postrojenja ili mehaničke elemente seciranog i uopćenog stroja. Ciklus se sastoji od krajnje suzdržanih minimalističkih radova svedenih na nekoliko linija u snopovima i većih ploha ispunjenih bijelom, crnom ili sivom bojom, preko postepeno razvedenijih struktura dominantno akromatskih boja s minimalnim uplivima primarnih boja kao elementa akcentuiranja pojedinog fragmenta kompozicije, pa sve do krajnje razvedenih formata s mnoštvom boja, oblika i linija koji slijede postulat novodefiniranog reda i ravnoteže unutar likovne kompozicije.

Opus Ive Friščića nemoguće je kategorizirati unutar pojedinih stilskih pravaca. Kako važnost slobodne imaginacije ne dozvoljava svrstavanje naizgled krajnje realističnih radova u područje hiperrealizma ili novog realizma, tako nije moguće kategoriziranje opisanih radova unutar smjernica geometrije i ograničene apstrakcije jer je uvijek, ali apsolutno uvijek, Ivo Friščić održavao doticaj sa stvarnim svijetom. Realnost mu je služila za stvaranje novih vizija. “Ja sam previše zainteresiran za stvarnost, a da bih i likovno i tematski mogao ostati na jednoj stvari…”[8]. Friščić je svoje motive i elemente za sliku uzimao direktno iz prirode, te ih transformirao u novu gradsku pastoralu.[9]

Ivo Friščić uspio je simbole odbojnog, hladnog i krajnje neljudskog suvremenog svijeta transformirati u novu mehaniku, nove urbane i arhitektonske prostore koji naprosto privlače jasnim, zvučnim bojama i intrigantnim prostornim odnosima utjelovljujući njegovu unutarnju snagu, dinamiku i stvaralački nemir.

Izbor iz opusa predstavljen na ovoj izložbi završava radovima Lice i Cvijeće iz 1991. godine koji svjedoče o Friščićevom povratku temama s početka umjetničkog stvaralaštva, no interpretiranim na posve drugačiji način. Lice je ovaj put oličenje čiste emocije, intuitivnih i nesvjesnih impulsa autora, dok Cvijeće pripada ciklusu malih cvjetnih kompozicija kojima se vraća pred kraj života. Riječ je o periodu koji Zdenko Rus naziva “orfejskom reestetizacijom” Friščićeva novijeg slikarstva, u kojem rapsodija boja tumači njegova uzbuđenja, slutnje i unutarnje konflikte.[10]

“JA MOGU BITI SAMO JA”

Friščićev komentar na vijest o smrti Pabla Picassa 1973. godine vrlo je indikativan: “Sada, kada ga nema, ostalo je njegovo vrijeme. Mnogo vremena koje mi je u nizu naslikanih slika objasnilo koliko je potrebno upornog rada i vjere da nam vrijeme ne bi izmaklo, koliko je potrebno različitosti, da bi se na kraju ostalo istim.”[11]

Upravo je ta različitost u cilju ostajanja istim bila zajednička nota Ive Friščića i Pabla Picassa. Friščića danas pamtimo po nastojanju da slikarstvo istovremeno bude sredstvo spoznaje, ali i estetska činjenica. U nizu brojnih izraza i stilskih pravaca u kojima se okušao, među kojima su nadrealizam, simbolizam, ekspresionizam, lirska i geometrijska apstrakcija, nova figuracija, hiperrealizam i dekorativni ornamentalizam, pronalazimo autentičnost Friščićeve interpretacije unutarnje slike kao odraza autonomnog pogleda na svijet. Ive Šimat Banov definirao je njegov rad kao sinonim za jedan vid slikarstva, kojem u hrvatskom i širem prostoru nema niti morfoloških niti sadržajnih analogija.[12]

Cilj ove izložbe je izborom iz plodonosnog stvaralaštva revitalizirati bogatstvo i značaj Ive Friščića, te ukazati pritom na nedovoljno poznate, ali karakterno i izričajno krajnje autentične cikluse ovog slavnog i prerano preminulog hrvatskog umjetnika. Nepravedno zaboravljen i pospremljen u ladice slavne i nagrađivane prošlosti, čudesno samosvojan u svom jedinstvenom slikarskom izrazu, Ivo Friščić je tijekom života beskompromisno etički i estetski branio svoju umjetnost. Sada ta dužnost pripada nama.

Sonja Švec Španjol

[1] Mladenka Šolman: Ivo Friščić – Eco Floreus. Predgovor u katalogu samostalne izložbe, Galerija Forum, Zagreb, 1979., str.3

[2] Zdenko Rus: Ivo Friščić – Cvijeće kao poklon svijetu. Predgovor u katalogu samostalne izložbe, Galerija Narodnog sveučilišta Poreč, Poreč, 1991., str.3

[3] Vladimir Maleković: Ivo Friščić. Monografija, Globus, Zagreb, 1982., str.17

[4] Ibid., str.18

[5] Ibid., str.20

[6] Vladimir Maleković: Ivo Friščić. Monografija, Globus, Zagreb, 1982., str.20

[7] Željko Sabol: Dramatika, akcija, sloboda. Razgovor sa slikarom Ivom Friščićem, Telegram, Zagreb, 10.11.1972., str.11

[8] Vladimir Maleković: Ivo Friščić. Monografija, Globus, Zagreb, 1982., str.22

[9] Mirjana Šigir: Mašine kao inspiracija. Pred neobičnim slikama Ive Friščića na temu »gradske pastorale«, Politika, Beograd, 21.12.1972., str.7

[10] Zdenko Rus: Ivo Friščić – Cvijeće kao poklon svijetu. Predgovor u katalogu samostalne izložbe, Galerija Narodnog sveučilišta Poreč, Poreč, 1991., str.3

[11] Vladimir Maleković: Ivo Friščić. Monografija, Globus, Zagreb, 1982., str.25

[12] Ive Šimat Banov: Ivo Friščić – Hortus Conclusus. Predgovor u katalogu samostalne izložbe, Galerija Gradskog muzeja Bjelovar, 1987., str.7

Jebem ti školu

by Pikto | Jun 9, 2016 | Izložbe

Pink Floyd, Another Brick in the Wall, 1979.

_______________________________________________
JEBEM TI ŠKOLU Izložba fotografija Antonia Pozojevića

Prizori svima poznati. Ako ih sami nismo stvarali, onda smo svakako vidjeli tuđe. Pronađeni papirići ispod klupe, išarane pozadine stolica učenika ispred, na zidu ili oni inventivniji ispisani bijelom kemijskom na martensicama, skriveni od izravnog pogleda – silne derivacije i integrali, kemijske formule ili pak ključne riječi za ispit iz biologije, ali i ljubavne poruke, dopisivanje s učenicima iz druge smjene i stvaranje „umjetničkih djela“ za vrijeme nekog nezanimljivog predavanja. Ukratko – šalabahteri.
Serija fotografija Antonia Pozojevića pod nazivom „Jebem ti školu“ kroz više značenjskih razina obrađuje pojam „šalabahtera“ – pomagalo kojemu smo svi u nekom trenutku školovanja pribjegli, što iz lijenosti, a što iz nerazumijevanja gradiva. Zabranjeni, no i sveprisutni, izravno predstavljaju subverziju tradicionalnog i institucionalnog okvira sustava obrazovanja. Sadržaj im ukazuje na probleme, memoriranje silnih činjenica bez razumijevanja i konteksta, a isto tako i na osobni stav otpora pojedinca koji se očituje i kroz naslov serije. Opravdan ili neopravdan revolt naspram sistema dovodi do pitanja njegovog funkcioniranja, metodologije koju primjenjuje i sustava ocjenjivanja koji se uglavnom temelji na egzaktnom reproduciranju naučenog, no ne i na poticanju kontekstualizacije i interdisciplinarnosti raznorodnih područja.
No daleko od ovog kulturološkog okvira, postoji i onaj intimni prostor pojedinca, nepoznatog učenika ili učenice s kojim se možemo svi identificirati. Emotivna stanja kroz koja smo prolazili u školskim danima – nervoze prije ispita, dileme o izradi i/li korištenju šalabahtera – dolaze u sjećanje. Ove fotografije svojim kadriranjem, krupnim planovima i detaljima istaknutim vještim kombiniranjem svjetla i sjene, te silne trošne stolice i napuknuti zidovi, prozorska okna i beskrajno išarani stolovi evociraju nešto poznato, a opet sam sadržaj u isto vrijeme izgleda jedinstveno, dočaravajući jedan trenutak u vremenu kada su bili važni osobi koja ih je napisala.
A motivacija? Ova svakako zanimljiva tema omogućuje mnoštvo pogleda i mišljenja, no ostaje razlog njena izbora. Prizori koji svojim toplim nijansama svjetla i ruiniranošću prikazanih predmeta evociraju neku nostalgiju za prošlim vremenom, kada je jedina briga bila dobiti dobru ocjenu i dobro se zabaviti, navodi na pomisao o autoru koji svjesno koristi spomenute mehanizme gotovo romantizirajući školsko doba, njegovu nevinost i otpor autoritetima, ili se nesvjesno ovim radom na svoj način priklanja upravo onome što snima, želeći što duže zadržati taj duh u sebi.

Dunja Nekić