by Pikto | May 20, 2016 | Izložbe
Izložba “F#ART OF NOJ ART” mozaik je odabranih radova četiri umjetnice koje djeluju u sklopu udruge Noj art kroz različite medije: vizualnog i multimedijalnog.
Udruga „Noj Art“ osnovana je u cilju promicanja i poticanja individualnih ideja i stvaralaštva te služi kao svojevrsna platforma za razne umjetnike / kreativne entuzijaste na polju multimedijalne umjetnosti.
Kratke biografije umjetnica
______________________________________________
Morana Vukov / Zagreb / završila je „Školu za Primijenjenu Umjetnost i dizajn“, smjer dizajn tekstila. U svom radu objedinjuje raznolikost materijala, vlastiti dizajn i kvalitetnu izvedbu. Autorski print, upotreba nekonvencionalnih materijala i koloristička manipulacija već postojećim, jedne su od karakteristika njenog rada, kao i jedinstvenost svakog od njih.
******
Branka Popović / Zagreb / dizajnerica je sa dugogodišnjim aktivnim radom i iskustvom u polju vizualnih medija koja posljednje tri godine svoju ljubav ka kreiranju pretače i u izradu jedinstvenog nakita od epoxi smole. Karakteristike njenog rada su minimalizam i fuzija materijala.
******
Manja Ristić / Beograd / završila je postdiplomske studije na “Kraljevskom koledžu za glazbu” u Londonu. Violinistkinja, izvođač improvizirane muzike, kompozitor zvučnih umjetnosti, kustos, edukator i menadžer u kulturi.
******
Tijana Đapović / Beograd / Diplomirala je slikarstvo i magistrirala grafiku i knjigu na Accademia di belle arti u Veneciji. Umjetnost je za nju stvar konstantnog istraživanja različitih načina prenošenja poruke te bira onaj oblik vizualnog izražavanja koji će najbolje predstaviti njeno trenutno emocionalno stanje, misaoni proces ili ideju.
by Pikto | Apr 9, 2016 | Izložbe
Promocija umjetno stvorenog konstrukta „fatalne žene“ iluzija je, za koju se pitamo, koliko još dugo može opstati u modnoj industriji opsjednutoj mladošću, vitkošću i savršenom kožom. Tim problemom bavi se mlada zagrebačka akademska slikarica Toni Mažuranić, koja istražuje utjecaj medija na suvremenu ženu i prezentaciju univerzalnog modela ženske ljepote na naslovnicama međunarodnih časopisa, primjerice „Cosmopolitana“.
Izložba „Miles and Miles of Perfect Skin“ idejno se i tematski nastavlja na radove ciklusa „Cover[THE]Girl“, kojima autorica potiče promatrače na preispitivanje nametnutih estetskih obrazaca u odnosu na vlastite ideale ljepote i predrasude koje su upisane u vladajuće kulturne kodove. Naziv izložbe nadovezuje se na stihove pjesme „Reasons To Be Beautiful“ američke glazbene skupine „Hole“ jer se, prema autoričinim riječima, zaista „milje“ i „milje“ savršene ženske kože svakodnevno prezentiraju putem medija i pokušavaju uklopiti u nedostižne standarde ljepote. Dr. sc. Maša Grdešić u knjizi „Cosmopolitika“ naglašava kako je „Cosmo“-djevojka „fikcionalna figura, plod mašte Helen Gurley Brown, konstruirana da bi s jedne strane privukla oglašivače časopisu, a s druge pozvala čitateljice da u nju učitaju vlastite snove i želje.“ Umjetnica postavlja pitanje koji su to standardi ljepote koje želimo dostići i do koje smo mjere spremni ići kako bismo ih postigli. Svoje protagonistkinje konstruira kolažnom tehnikom na ogoljenoj bijeloj pozadini, spajajući specifične komponente ženske fizionomije prezentirane u medijima kao idealne i poželjne tjelesne karakteristike suvremene žene.
Slika „Mind the Gap“ (2015.) odaje dojam zavodljive cjeline, dok istovremeno kroz naglašene, disproporcionalne segmente umjetnica direktno preispituje pojam izrezivanja, dekonstrukcije i svojevrsnog rekomponiranja u svrhu dostizanja „savršenstva“ te aktivira trenutak koji ukazuje na plastičnu kirurgiju, ujedno referentnu točku ovog djela. Da takav novonastali „objekt“ istovremeno može biti privlačan i odbojan, kontradikcija je koja fascinira umjetnicu i za koju vjeruje da je prisutna u percepciji ljepote suvremene žene u odnosu na medijski diktirane standarde.
Mažuranić se ne zaustavlja na kritici suvremenog modela ljepote, već je zanima i motiv ženskog tijela u povijesti umjetnosti. Ženski aktovi u ležećem položaju (eng. „Reclining Nude“) slikarska su tema koja golo žensko tijelo stavlja u pasivno ležeći položaj, dok se erotično izlaže pogledima promatrača, upućujući tako na podređenost žene muškarcu i višestoljetno uvjerenje kako su žene bića isključivo osjećaja i instinkta, ali ne i intelekta. Giorgioneova „Usnula Venera“ kao pionir takve vrste prikaza, zatim Tizianova „Urbinska Venera“, Ingresova „Velika Odaliska“ i provokativna Manetova „Olimpija“ ne svjedoče samo o slikarevu pristupu temi, nego su i primjeri idealizacije ženskog tijela u određenom povijesnom trenutku, vidljivi u načinu slikanja površine kože koja je meka, putena i zavodljiva, jednom riječju, nepostojeća. Po uzoru na navedene primjere Mažuranić zamjenjuje frontalni portret, dominantan u ciklusu „Cover[THE]Girl“, novim kompozicijama i kadrovima, postavljajući protagonistkinje u poluležeći ili ležeći položaj.
Isto tako, nazivi radova referiraju se na pojedine primjere iz povijesti umjetnosti, poput „The Girl with the Red Lipstick“ (2014.) ili na slogane iz časopisa „Two Steps to a Perfect Smokey Eye“ (2016.), kako bi autorica i na taj način uputila promatrača u promišljanje o problemima ženskog identiteta.
Krajnje agresivne primjere „poboljšanja“ izgleda poput kirurškog zahvata umjetnica koristi kako bi osvijestila promatrača i njegovu svakodnevnu okruženost sličnom vrstom kolažiranja, i to u obliku fotografija čiji su subjekti „izrezani“ i iznova „sastavljeni“ na sličan, nama nevidljiv način. U teorijskom tekstu „Rodni stereotipi: objetivizacija ženskog lika u medijima“ autorice Lubina i Brkić Klimpak ističu kako mediji pripadaju onoj sferi kapitalizma koja najveći izvor zarade pronalazi u plasiranju informacija vizualnog tipa, stoga ne začuđuje što najčešće ne primjećujemo „intervencije“ na ženskim likovima koje su u televizijskim reklamama, video spotovima i modnim časopisima, poput smanjivanja struka, povećanja veličine očiju ili retuširanja boje kože. Nadalje, dodaju kako su spomenuti fenomeni prenositelji globalnih trendova koji diktiraju proizvodnju i utjelovljenje kulturnih identiteta, pritom se vodeći filozofijom kako je besprijekoran izgled „ulaznica“ u svijet u kojem ćete biti primijećeni. U tom kontekstu, slikarstvo Toni Mažuranić iznimno je važan faktor u daljnjem educiranju šire publike o potrebi poništavanja standardizacije, stereotipizacije i objektivizacije žene u suvremenom društvu.
Petra Šarin i Anja Tomljenović
by Pikto | Mar 16, 2016 | Izložbe
Doc dr. sc. Winton Afrić, docent na Medijskom dizajnu Sveučilišta Sjever u Koprivnici i voditelj Umjetničke organizacije „Artefakt“ uvodi nas u svijet fantastičnih bića i likova ostvarenih u skulpturama, slikama i grafikama. Izložba predstavlja svojevrsnu prekretnicu u njegovu stvaralaštvu koja se vidi iz odnosa dvije pretapajuće cjeline „Mita“ i „Mašte“.
Kronološki starija „Mašta“, predstavlja fantastična bića i likove iz autorove mašte nastala digitalnim slikanjem i ostvarena tiskom na platnu. Slike pokazuju likove i bića iz fantastičnog svijeta koji je autor sam osmislio. U procesu kreacije fantastičnih likova i bića, autor se sve više okreće trećoj dimenziji u želji da do detalja objasni i što potpunije kreira i izrazi razne likove i bića, pa se u odnosu radova kao što su slika „Divlji Hipokerasi“ i grafike „Keras 1“, „Keras 2“ i „Keras 3“ vidi pomak u kreativnom izrazu, koji se događa s obzirom na promjenu medija i koncepcije ostvarenja bića Kerasa.
Autor se ubrzo potpuno posvećuje istraživanju i konceptualiziranju u 3 dimenzije, gdje nastaju radovi poput Opustošitelja. Kreirajući u 3 dimenzije u autoru se rađa potreba za izražavanjem u dodatnim medijima, poput 3d ispisa i stvaranja stvarnih skulptura („Opustošitelj – trofej“), kako bi se što bolje prikazala razna fantastična bića i ispričala priča o njihovom svijetu i ulozi koju imaju u tom svijetu. Sa promjenama u mediju izraza, kod autora dolazi i do propitivanja samih motiva s obzirom na odnos samih likova i bića prema promatraču. U želji da odnos promatrača prema likovima postane što je moguće više pozitivno motiviran, u smislu da se ciljana publika dublje orijentira prema samim uradcima, autor se od vlastite mašte okreće prema problematici mitova bajki i legendi.
Kao odgovor na izazove i prohtjeve daljnjeg kreativnog rada, Winton Afrić sa Goranom Koprekom i Gabrijelom Šitum osniva Umjetničku organizaciju „Artefakt“ s misijom i ciljem obogaćivanja hrvatske kulturne baštine kreiranjem vizualnog identiteta fantastičnih bića i likova iz hrvatskih bajki, narodnih priča, predaja i hrvatske mitologije, u najmodernijim medijima 3D modeliranja i 3D ispisa. Stvaranjem velike baze likova i bića po izvornim predajama specifičnih lokaliteta, UO „Artefakt“ ima za cilj stvoriti mitsku kartu i bestijarij Hrvatskih mitskih stvorenja, kao ključni korak u procesu obogaćivanja ovog vida hrvatske kulturne baštine.
Tako dolazimo do druge cjeline izložbe: „Mit“, u kojoj su prikazani likovi bića iz Hrvatskog folklora, nastali i osmišljeni na projektu „Kreacija vizualnog identiteta likova i bića iz Hrvatske kulturne baštine“ Umjetničke organizacije „Artefakt“. Radovi poput „Pozoja – Velesa“ i „Jure Grande“ kreiraju vizualni identitet poznatih likova regionalnih priča i mitova o Pozojima (zmajevima) i prvom Hrvatskom Vampiru Juri. Likovi su prikazani u, za njih, odgovarajućim medijima, gdje prikaz varira od skulpture, preko grafike, do animacije samih likova. Naglasak je na vizualnoj naraciji kojom se oblikuje koncept kroz više medija, kako bi se kreirao, ne samo vizualni identitet, već i likovni jezik i struktura sustava fantastičnih bića i likova Hrvatske kulturne baštine. Na ovaj način izložba „Mit i Mašta“ Wintona Afrića predstavlja uvod u umjetničko djelovanje UO „Artefakt“ i njihove buduće projekte.
by Pikto | Feb 26, 2016 | Izložbe
Izložba PARIS FOREVER, Alma Trtovac
26.02.-12.03.2016.
_________________________________
Izložba mlade zagrebačke akademske slikarice Alme Trtovac pod nazivom „Paris Forever“ predstavlja radove, koji se nastavljaju na seriju „Gradovi“, u kojoj autorica proučava društvene, socijalne, političke i kulturološke aspekte gradova u kojima je boravila. Romantična vizija Pariza kao grada svjetlosti, ljubavi, kulture i mode izblijedjela je predodžba višemilijunske metropole kojom godišnje prolaze brojni turisti u potrazi za obećanom i idealiziranom slikom utopijskog života. Ovom izložbom Alma Trtovac predstavlja svoj doživljaj tog grada, odnosno prema njenim riječima, „apsurd zvan Pariz“. Konstruiravši dvije komore različitih veličina, umjetnica preobražava prostor galerije u svojevrsnu paralelnu realnost, nižući isprepletene scene surovog i dehumanizirajućeg života pariških ulica. Prolaznici, turisti, beskućnici i prostitutke najčešći su subjekti njenih fotografija i vjerno su preneseni na stijenke komora, čime postaju protagonisti ovih interaktivnih umjetničkih djela i svojevrsni prototipovi društvenih slojeva Pariza. Upoznavanjem ljudi, kulture, običaja, političke situacije, ali i života na ulici, reklamnih kampanja i masovnih medija, autorica prepoznaje glavne probleme francuske metropole te ih ističe u svom radu. Francuski filozof i sociolog Jean Baudrillard u svojoj knjizi „Simulacija i zbilja“ naglašava kako su u medijima i potrošačkom društvu ljudi zahvaćeni igrom slika, simulakra, i sve su manje u doticaju s izvanjskom zbiljom koju karakteriziraju siromaštvo, jad i bijeda na glavnim ulicama svjetskih gradova. Upravo su kritika konzumerističkog društva i ironiziranje (ne)postojanja senzibiliteta među sugrađanima glavne karakteristike radova Alme Trtovac. Posjetitelji će kroz više unakrsnih otvora na manjoj komori moći istovremeno pogledati njezin sadržaj i susresti se s različitim tipovima ljudi s autoričinih fotografija, isprepletenima s prvobitnim sloganom Francuske revolucije „Liberté, Egalité, Fraternité ou la mort“ (hrv. „Sloboda, jednakost, bratstvo ili smrt“). Značenje čitavog slogana naknadno je izmijenjeno brisanjem riječi „smrt“, a samim time umanjeno je značenje riječi „sloboda“. S obzirom na današnju društvenu i političku situaciju u Francuskoj, ironija obećanja slobode i jednakosti sve je veća, a smrt je svakodnevica na njenim ulicama, nerijetko popraćena odvraćanjem pogleda i šutnjom. Iluzija gibanja i brzog života grada dodatno je naglašena pulsirajućom svjetlošću te autorskom skladbom Ravijojle Novaković, koja sklada elektronsku glazbu prožetu nizom utjecaja (pop, R&B, New Wave). U skladbi za izložbu „Paris Forever“ bavi se pitanjem voajerizma i objektivizacije ženskog tijela u kontekstu popularne glazbe, a tematici se približava konstrukcijom zvučnog prostora u kojem se poznati zvukovi iz svakidašnjeg života atipično kontrapostiraju jedni uz druge, uz glazbenu podlogu iz kakvog modernog striptiz kluba.
Veća komora inspirirana je Duchampovim radom „Étant donnés“ (hrv. „Datost“), u kojemu element promatranja kroz špijunku čini okosnicu djela. Umjetnica konstruira prohodnu komoru i s jedne strane postavlja zrcala, a s druge špijunku, otvarajući posjetiteljima pogled u svoju intimnu impresiju Pariza i njegovu distopijsku sceničnost, suočavajući posjetitelje s njihovom refleksijom i prisutnošću nepoznatih ljudi koji će se u tom trenutku zateći u komori, stvarajući sukcesivne slike trenutačne zbilje. Dodajući element kamere, koja prenosi događaje iz veće komore u realnom vremenu na zid galerije, autorica u svoj rad ugrađuje motiv panoptikona, stvarajući nelagodan osjećaj skrivenog promatranja kod posjetitelja, koji na trenutak postaju elementom umjetničkog djela.
Francuski teoretičar Guy Debord već je 1960-ih tvrdio kako je moderni čovjek uronjen u privid vlastitog života koji oblikuje društveni spektakl, oštroumno i nemilosrdno kritizirajući tadašnje kapitalističko potrošačko društvo. Društvenom analizom suvremene situacije Alma Trtovac upućuje na eksploataciju ljudskih prava, dekonstruirajući parišku realnost i njene naočigled savršeno kreirane komponente.
Petra Šarin i Anja Tomljenović
by Pikto | Feb 11, 2016 | Izložbe
Izložba ‘Prava povijest svijeta’ Vice Tomasovića
11.-24.veljače 2016.
U Tomasovićevom paralelnom univerzumu on je alkemičar, „luckasti“ znanstvenik koji je jednom prilikom otkrio da su davno prije ljudskog roda Zemljom hodala čudesna stvorenja vapnenačko-biljnog podrijetla, a današnji čovjek tek je degenerirana verzija istih. „Uhvativši“ nekoliko rijetkih primjeraka, temeljito ih je proučavao da bi shvatio tajnu postanka svijeta i pripadajuće flore i faune.
______________________________________________
Samostalnom izložbom Prava povijest svijeta Vice Tomasović uvodi nas u drugu i drugačiju interpretaciju povijesti života na Zemlji. Alternativna je to inačica svijeta u kojem živimo i o čijem postanku i izgledu utemeljeno znamo iz mnogobrojnih istraživanja i neposrednog iskustva, pomaknuta pripovijest o razvoju živih bića razložena na pseudoznanstveni način.
U Tomasovićevom paralelnom univerzumu on je alkemičar, „luckasti“ znanstvenik koji je jednom prilikom otkrio da su davno prije ljudskog roda Zemljom hodala čudesna stvorenja vapnenačko-biljnog podrijetla, a današnji čovjek tek je degenerirana verzija istih. „Uhvativši“ nekoliko rijetkih primjeraka, temeljito ih je proučavao da bi shvatio tajnu postanka svijeta i pripadajuće flore i faune. Nakon nekog vremena otkrio je da je proces njihove evolucije započeo tako što se kamen vapnenac, nakon tisućljeća mirovanja, misterioznim fiziološkim procesima ili posredstvom kakve nepoznate sile povezao sa životnom energijom postojeće vegetacije i tako su nastala prva živa bića na Zemlji, izgledom podsjećajući na hodajuće biljke. Njihovim daljnjim razvojem došlo je do još većeg napretka pa su takvi oblici života dosegli vrhunac evolucije živih bića na Zemlji u obliku takozvane Homo Herbe. Bila su to stvorenja cvjetolikih glava, potpuno biljne vanjštine i humanoidne fizionomije, koje je odlikovala mirna narav, a kroz njihov krvotok strujala je zlatna krv. Što se dalje događalo, samo Tomasović zna, ali arhetip savršenog živog bića s vremenom je nazadovao i njegova zlatna krv onečišćena željezom postala je crvena, izgled polu-životinjski, tanki travnati pokrov Homo Herbi obrastao je u dlake, a njihova plemenita ćud postala je iskvarena. Oni su tumarali svijetom dok daljnjim procesom retardacije nije nastao čovjek, posljednji stadij razvoja živih bića u ovom neobičnom svijetu.
Tomasovićev bizarni imaginarij u prvom redu satiričan je pogled na poplavu teorija zavjere na koje se često može naići na opskurnim internetskim blogovima i pojedinim youtube kanalima, a u čijem fokusu su upravo kroz povijest zatajene i argumentirane „činjenice“ o pravoj naravi postojanja čovječanstva i svijeta. Ne ulazeći u istinitost iskaza „tamne strane“ literature, interneta i ostalih medija o pitanjima poput alkemije, paralelnih svjetova, tajnih sila i pojedinaca koji potajno oblikuju svijet, Tomasovićeva Prava povijest svijeta građena je na sličnim temeljima, izlazeći sa sunčanim naočalama iz Platonove spilje i postajući apokrifno tumačenje koje demantira usvojenu predodžbu poznatog nam svijeta. Šalu na stranu, ako Tomasovićev satirični svijet ikada bude ekraniziran, vjerojatno ćemo ga prepoznati pod žanrom „mockumentarca“, odnosno dokumentarnog filma koji nudi iskrivljenu verziju promatranog ili ozbiljnim pristupom dokumentira ono što zapravo ne postoji. Međutim, on ne samo da izruguje sam sebe već, uz dobru dozu humora i simbolike, upozorava na kvarljivost karaktera Homo Sapiensa, koji unatoč superiornoj fizionomiji i intelektu u usporedbi s ostalim živim bićima zapravo daleko zaostaje za svojim „prethodnikom“, idealnim i uzvišenim Homo Herbom. S druge strane, kao umjetnička građa koja definitivno ima osobine literarnog predloška, upućuje nas na metaforičko čitanje i dekonstruiranje vlastite simbolike, što je čest pristup prilikom iščitavanja mnogih kanonskih tekstova poput Starog zavjeta i sličnih. Na taj način otkriva nam se kao alegorija čovječanstva kao barbarskog roda u odnosu na onaj Homo Herbe, idealnog stvorenja mirne i plemenite ćudi.
Prema najnovijim informacijama, stvaratelj Tomasović zasigurno će nastaviti nadograđivati postojeću priču o nadrealnom svijetu nalik onome iz Boschovih slika, a za to vrijeme alkemičar Tomasović, vjerujući u konstantnu cikličnost svijeta i povijesti, radit će na tome da od ljudi ponovno stvori najuzvišeniji oblik zemaljskog života.
Božo Kesić, predgovor izložbe Prava povijest svijeta
