Što znači preživjeti… Svjesnost trenutka, oživljavanje postojećeg životnog stanja nas često potiče da razmislimo što smo,gdje idemo i što bi volili postići. U takvim trenucima najviše razmišljamo što nas okružuje, da li je to dovoljno i proispitujemo svoju sreću.
Priroda sa druge strane oduvijek to zna i gradi svoje svjesne grane posvuda, obnavljajući neprekidni ciklus stvaranja. Priroda je naš najveći tajni stvoritelj kojeg sve menje zanima za našu pripadnost jer je odavno naučila da radimo velike greške. Trenutačno ne želim ulazit u ekološku tematiku već istražiti koliko naša krhkost u onim situacijama kojima ne možemo manipulirati i utjecati nas ostavlja u stanju buđenja životnosti. Što kada ostanemo bez svega, bez stvari, bez ljudi koji nas usrećuju, bez ambicija?
Da li naša svjesnost u t om stanju odražava neku veću snagu za postojećim. Tragedije su odavno privlačile mnoge umjetnike da na svoj osobni i dokumentaristički način zabilježe svoj izraz . Umjetnik je oduvijek znao biti sam i razmišljati o postojećem dok nas svestrani kapitalistički div uvijek tjera na više.
Postali smo opterećeni, ljubomorni i najsretniji kada nahranimo svoju potrošačku zvijer koja sve viže raste te nam uzima one najbitnije dobre stanice koje posjedujemo. Društveni antibiotik smo naučili gutat samo u onim situacijama koje su nama najugodnije, naučili smo biti viši od ostalih hraneći se sa najeftinijim proizvodima estetske ružnoće. I što sad… da li su nam tragedije zaista potrebne da bi obnovili svoju životnu temperaturu. U takvim situacijama jedino što se možemo zapitati da li smo to zbilja zaslužili vrteći svoj ego u bezizlazni vrtlog svemoguće mučnine. Pa opet mediji, danas neprekidno obavljaju svoju najveću dužnost, obavještavaju nas o onom najlošijem, podsječaju nas na naše velike grijehe koje neprekidno ponavljamo te nas istovremeno tješe jer se baš to nama nije dogodilo jer smo neslomljivi, jer imamo posao i voljenu osobu koja nas čeka svaki dan kao programirani robot koji ako pogriješi u najmanjem djelu našeg savršenog života mora patit. Nisu samo mediji ti koji nas tješe, tu je i religija koja je odavno bezobzirno iskoristila dvije ljudske jedinke kao savršeni primjer za okidač da smo grešni i nesavršeni. Pritom nas stavljajući u još veći kavez gdje su stvorena pravila za dobrotu koja iscljeljuje.
Odvajaći se od tog kolektiva postaješ suvremeni rob svom sistemu koji nije ispravan i ne podržava prirodni ciklus razvitka čovječanstva. Jer religija naravno zna što je prirodno,naravno ironiziram. Ono što nas eto opet ironično najviše može osloboditi je gubitak,koji može biti povezan sa materijalnim i emocinalnim. Ljudski faktor ću zanemarit i oslonit se na onaj koji priroda obavlja,neprekidno čisteći svoje nove početke i obnavljajući predivne cikluse ekološkog bogatstva.
U ovoj seriji slika bavim se takvim situacijama.Prirodne katastrofe su događaji na koje možemo utjecati ali opet i ne … U tim trenucima ostajemo sami, svjesni da smo junaci jer preživljavamo a ne zato što nas netko može spasiti. Nisu junaci oni koji nas sa svojim supermoćima poput novca spašavaju od određene tragedije već smo mi junaci koji se borimo u ovom slučaju protiv „prirodnih katastrofa“ kako smo ih nazvali tek tada smo shvatili kako smo zaista mali,krhki i pomalo nebitni. Oslanjajući se poredak zvijezda i bezgraničini svemir još uvijek napredujemo u ovom sistemu pod izlikom da živimo bolje zato što više posjedujemo a ne volimo, da smo jači jer smo iznad nekog a ne ispod, da smo slabi ako plačemo , da smo agresivni ako se borimo, da smo mali ako se osjećamo kao djeca.
U goste nam 17.11 dolazi beogradska umjetnica Mila Gvardiol.
Rođena je 1979. godine u Beogradu 2004. Diplomirala je na Fakultetu primjenjenih umetnosti u Beogradu na Odsjeku zidno slikarstvo 2012. Doktorirala je na interdisciplinarnim studijima “Univerziteta umetnosti u Beogradu”, a zaposlena je kao docentica na dva fakulteta, na Odsjeku za digitalnu umjetnost u Sremskoj Kamenici te na Fakultetu primjenjenih umjetnosti u Beogradu. U više od deset godina djelovanja sudjelovala je na 19 samostalnih i više od 150 grupnih izložbi. Hrvatska ju je publika imala prilike upoznati 2015. godine u Galeriji Milotić u Puli, a 2013. je gostovala na 16. Međunarodnoj izložbi minijatura u Zaprešiću.
Počevši od njujorške škole preko minimal-arta, (primjerice, Franka Stele) pa do umjetnika s ovih prostora kao što su Miodrag B. Protić, Aleksandar Tomašević, Julije Knifer ili Radomir Damnjanović Damnjan, geometrijska apstrakcija otvorila je nesaglediva područja izražajnih likovnih mogućnosti. Poetski i vizualni efekti prisutni na ranijim slikama Mile Gvardiol (recimo na onim radovima iz ciklusa „Predjeli duše“) sada su evoluirali u pročišćen mentalni prostor koji upravo nosi iskustvo geometrijske apstrakcije. Tople, lirske kadence iz prethodnog slikarskog bavljenja ove umjetnice, sada je prevladao koncept matematičkog mišljenja koji poštuje purističke ideale čistoće i egzaktnosti, mir i harmoniju likovnih struktura, te usaglašenost prostornih planova. No, geometrija je za Milu Gvardiol samo polazište za proces poosobljene slikarske kontemplacije na temu raskršća.
Na simboličnom i amblemskom nivou, raskršće je važno kultno, obredno i mitološko-magijsko mjesto kod mnogih indoevropskih naroda. To je epifanijski prostor pribiranja, središte svijeta odakle se pružaju zacrtani putevi. Na raskršću nam se valja zamisliti i sabrati se iznutra. Sa raskršća se odlazi u nepoznato, odakle počinje pustolovina.
Poliptisi Mile Gvardiol ukazuju na simboličku važnost raskršća. Jer, nisu li naša bića raskršća na kojima se suočavaju različiti aspekti naših identiteta? Sklona egzaktnoj opservaciji i analizi, Mila Gvardiol izbkegla je opća mjesta i ikoničke patente geometrijske apstrakcije tako što je aktivirala individualnu mitologiju i ispovjest unutrašnjeg vida. Ona, dakle, predočava unutrašnje duhovno i duševno raskršće i tako promatraču osjetljivog duhovnog sastava otvara nove likovne obzore prostorno-iluzionističke fenomenalnosti. Slikarsko polje ovdje je sabirno mjesto, raskrižje, poligon, fundus mogućih puteva. To je mentalni i imaginativni prostor otvorenih i ogoljenih unutrašnjih cesta. Bijeli i sivi putevi koji se prepliću na crnom mat tonu imaju sugestivnost nečeg vitalistički pokretljivog. Jednom autonomnom znakovnošću ovdje je dinamizirano slikarsko polje koje u sebi nosi i nešto od dalekog odjeka Ešerovih iluzionističkih, grafičkih metamorfoza.
U radovima Mile Gvardiol novijeg datuma prisutan je jedan drugačiji, raskošniji kromatski kod, a time i složena igra odjeka i suglasnosti, koja, što je najljepše, nije narušila formu i karakter harmonije. Oblaci su nova, neočekivana pojava u inače uigranom oblikovanju slikarskog polja. Po liniji magije ekstrema Mila Gvardiol na pojedinim slikama uvodi u svoj opsesivni svijet nediferencirane elemente kumulativnih oblaka koji sugeriraju nejasne i prilično neodređene perspektive.
Na svojim stabilno i konzekventno oblikovanim poliptisima koji nikako nisu oslobođeni inspirativnog podstreka vidljive stvarnosti, emocionalna suzdržanost dovedena je do egzaktnosti. Sačuvavši svoje jasno estetsko mišljenje i integritet apstraktne sinteze, Mila Gvardiol pronašla je svoju intimnu psihološku dispoziciju.
Izložbenu sezonu galerije Pikto 19.12. zatvara makarska umjetnica Ivana Glibota Pandžić kojoj je ovo prva samostalna izložba u Zagrebu. Izložba ostaje otvorena do 05. siječnja 2017. godine.
Ivana Glibota Pandžić rođena je u Makarskoj 1987. Srednju hotelijersko-turističku školu završila je u Makarskoj 2006. i te godine upisala je Akademiju likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu (BiH). Na Akademiji likovnih umjetnosti magistrirala je 2011. godine u klasi prof. Ante Kajinića, smjer slikarstvo.Član je strukovnih udruga: Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) Zagreb te Hrvatske udruge likovnih umjetnika (HULU) Split.
VIZURE MISLI
Prvo očutimo tišinu,
tišinu u kojoj zrak ne treperi,
tišinu u kojoj vrijeme ne otkucava svoj jednosmjerni tok.
Nemjerljivim vremenom prizivamo ovaj prostor k sebi
da bi se vratio mjestu iz kojeg je potekao.
Pejsaži su to – koji to I nisu;
tu su otoci – koji to i nisu;
crni otoci izronili iz dna,
otrgnuti od udaljenog kopna,
istrgnuti iz skrivenog kutka naše nutrine,
plutaju morem.
Oni su crne siluete,
tamne dnevne sjene stvarnih otoka
zaostalih tamo negdje u zbilji.
Njihovi oštri obrisi oivičili su sami sebe
svojom crnom masom koja nema odraza
na metalnoj, zrcalnoj površini mora
koja je u sebe upila
njegovu dubinu i svjetlost neba.
Samo se svjetlost na njoj ogleda,
sjajem perle, sjajem dnevnog mjeseca,
na napetoj ivici jave i sna.
I otoci i more i nebo i zrak
žare unutrašnjim sjajem nastalim iz tame.
Njihova čvrstina je bez materije,
to je krhka čvrstina imaginacije
koja oslobađa misao
da ukotvena isplovi i na povratku
osvjetli tamu iz koje se uputila stvarajući vlastite vizure beskraja.
Kroz vizir ili kroz bezbroj vizira
gledamo i odlazimo u svoje svijetlo,
omeđujemo svoj beskraj i svoja viđenja.
Vizir je i tunel ili bezbroj tunela
kroz koje struji, kroz koje se propusta
svijet i svjetlost izvana.
Vizir je krug koji svojom kružnicom beskonačno kruži,
on je naša unutarnja i vanjska intima.
Otvorena je samostalna izložbe Martine Miholić ‘Stalk On’. Martinina izložba propituje odnos privatnog i javnog te postavlja pitanje postoji li privatno unutar javnog, bilo u stvarnom ili virtualnom prostoru. Autorica je za potrebu izložbe odlučila ne izložiti vlastite radove već prisvojiti fotografske i video materijale do kojih je došla neuobičajenim načinom.
Odluku o tome jesu li izložene fotografije Martinine ili ne možete donijeti do 31. listopada Galeriji Pikto.
“Prije dvije godine bila sam pozvana raditi projekt u Švicarskoj. Imala sam dosta rani jutarnji let, ne spavala”, priča Martina. “Došla sam da aerodrom i čekala da se otvori izlaz za moj let. Čitala sam knjigu i obzirom na ne baš prospavanu prethodne večeri u jednom sam trenu počela drijemati. Probudivši se opazila sam čovjeka koji je sjedio nekoliko klupa dalje a u krilu je držao foto-aparat čiji je objektiv bio usmjeren prema meni. U tom sam se trenutku užasno uznemirila i uzrujala i zaključila kako je fotografirao mene. Pomislila sam zatim, Martina ne budi toliko umišljena i smiješna zašto bi baš tebe fotografirao, no osjećala sam se kao da je to učinio. Nešto kasnije, sjedila sam na izlazu i tek nekoliko sjedala dalje sjedio je i on. Nervozno sam tresla nogom, zurila kroz prozor i čula kako mi govori. ‘I’ve been taking photos of you. Would you like me to delite them?’ Srce mi se užasno uzlupalo, no moja je ruka posezala za novčanikom i grabila vizitku, u tom sam trenu počela izgovarati: ‘ No, but I would like you to send me them’…
Priča je imala nastavak. Dobila sam te fotografije putem maila i na kraju smo pozvali mog aerodromskog stalkera izlagati te fotografije s nama na izložbi/projektu zbog kojeg sam i putovala u Bern. Sada unazad, kada prepričavam taj moment i analiziram što se desilo i zašto sam tako reagirala, iako znam da je bilo potpuno ludo, kažem: bio je to neki neobičan akt dobivanje sebe nazad sebi, doslovce i figurativno. Kao da sam tom akcijom, kolikogod bila suluda i potencijalno opasna, uspostavila nazad kontrolu nad sobom i situacijom.
Za potrebe rada Ambitious Toys, kojeg sam izlagala u Galeriji Karas, putem ebaya kupila sam mali rozi rabljeni dječji digitalni foto aparat koji ima opciju snimanja kratkih videa. Tek nakon same izložbe išla sam pregledati i ”skinuti” na kompjuter fotografije koje su posjetitelji fotografirali te shvatila kako prethodni vlasnici nisu pobrisali niz video uradaka svoje djece, njih pedesetak. Prilikom pregledavanja tih uradaka obuzeo me neobičan osjećaj. U gotovo apstraktnom videu, kojim se ne otkriva identitet djeteta, korištenom na izložbi Stalk On, djevojčica snima luster u vlastitoj sobi te izgovara ”This is my video and this is a nice room and this is a princess room that belongs to me…” To moje malo otkriće ali i događaji poput ”curenja” privatnih videa na internetskim portalima navela su me na postavljanje brojna etička pitanja, poput odnosa privatnog i javnog prostora, problem nadzora, stalkanja…, ali i je li bilo moralno objaviti video uradak male nepoznate autorice.”
Martina Miholić diplomirala je na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2004. godine, a 2011. magistrirala na Central Saint Martins College of Art and Design u Londonu. Od 2006. djeluje unutar umjetničkog kolektiva Projekt 6. Iste godine postaje umjetnička ravnateljica Međunarodnog festivala studentskog kazališta i multimedije Test! kojeg vodi od 2010. do 2012. godine unutar udruge ULAZ. U kolaboraciji s Veleposlanstvom RH u Londonu provodi projekt ‘Export – Import‘. Sudjelovala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu (Engleska, Nizozemska, Njemačka, Francuska, Španjolska, BiH, Srbija, Rumunjska…) Od 2015. je voditeljica Galerije PM i Galerije Prsten u HDLU.
U sklopu 3. ciklusa „Samo jednom prvi put“, kustoski kolektiv emge organizira izložbu naslovnica albuma nezavisnih glazbenika Hrvatske i regije pod nazivom “Under Cover – izložba omota albuma nezavisnih glazbenika iz Hrvatske i regije“.
Naslov izložbe kao igra riječi daje naslutiti i cilj izložbe – otkrivanje značenjskih elemenata svakog zasebnog omota (eng. cover). U središte istraživanja postavljaju se grupacije i glazbenici nezavisne glazbene scene (independent music, indie) i njihovi omoti albuma koji svojim djelovanjem odolijevaju komercijalnim pristupima unutar glazbene industrije.
Izložba Under Cover bavi se apostrofiranjem vizualnog identiteta albuma nezavisnih bendova i glazbenika. Ona okuplja mnogobrojna imena nezavisne, underground i demo hrvatske i regionalne scene te prezentira pedeset omota albuma kojima se stvara kontekstualni okvir za buduće promatranje vizualnog aspekta nosača zvuka, ali i mnogobrojnih umjetnika, dizajnera i slučajnih autora koji stoje iza njih. Riječ je o pregledu značajnijih izdanja u posljednjih 10 godina s naglaskom na novijim imenima nezavisne scene Hrvatske i zemalja iz regije kao što su Crna Gora, Makedonija, Slovenija i Srbija. Kroz izložbu se želi pojasniti uloga samih vizuala koji variraju u tematikama, pristupima i tehnikama. Bez dodatne alokacije na već navedene podjele, stavlja se naglasak na svaki pojedini omot koji danas više nego ikad predstavlja važan medij u obliku poruke ili estetski privlačnog vizuala. Kultura interneta promijenila je percepciju medijskih sadržaja pa tako i omota, koji su dostupni u svakom trenutku, a da ne iziskuju značajnije produkcijske napore. Upravo zbog toga se mnogi hrvatski i regionalni bendovi odlučuju za DIY omote koji daju mnogo intimniji uvid ne samo u vizual, nego i glazbeni aspekt nosača.
Izložbu je sufinanciralo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
